Oluja sputana redateljskom mrežom

Oluja sputana redateljskom mrežom

Dok je u svojim posljednjim predstavama Hedda Gabler i Vučjak ostao u granicama korektne režije, Kunčević se u Oluji u potezu između svojih omiljenih mizanscenskih elemenata propadališta i rund-bine kolebao što bi zapravo htio reći

Ni posljednja ovogodišnja dramska premijera zagrebačkoga HNK nije uspjela opravdati izbor ravnateljice Drame Sanje Ivić i repertoarnu politiku toga kazališta. Dobrim poznavateljima Shakespearea jasno je da se zavodljiva, tematski slojevita i kontekstualno otvorena Oluja u režiji Ivice Kunčevića samo ovlaš dotaknula misli neosporno velika dramatika i svevremenosti teksta. One koji bi Shakespearea tek trebali bolje upoznati dolazak u HNK učvrstit će u namjeri da od njega i od kazališta pobjegnu glavom bez obzira. Čini se da se Shakespeare svako toliko pojavljuje na repertoaru kad odgovornima u smišljanju programa ponestane ideja i maštovitosti, jer je kao klasik, ali i srednjoškolska lektira, pogodan za popunjavanje programskih rupa pa tako i gledališta.

Dok je u svojim posljednjim predstavama Hedda Gabler i Vučjak ostao u granicama korektne režije, Kunčević se u Oluji u potezu između svojih omiljenih mizanscenskih elemenata propadališta i rund-bine kolebao što bi zapravo htio reći. Čini se kao da nije znao što bi učinio s vremenom i prostorom Prosperova otoka, magijskim i natprirodnim elementima, odnosima moći, arhetipskim sukobom dobra i zla, ironiziranjem sudbine pojedinca, kazalištem unutar kazališta. Štoviše, Kunčević se u suradnji s dramaturginjom Ladom Martinac-Kralj odriče suvremenih čitanja drame, uskraćujući uprizorenju svaku citatnost metakazališnih i ostalih postmodernih postupaka, interkulturne teorije ili postkolonijalne kritike, nezaobilazne u svakoj sredini koja zagovara demokratsko društvo, kulturnu i nacionalnu ravnopravnost te pravo pojedinca na vlastitu realizaciju.

Kultivirano i nekultivirano

Opreka kulture i prirode, kultiviranoga Prosperova svijeta, kojega ulogom brani Milan Pleština, i nekultiviranoga Kalibanova, u interpretaciji Nikše Kušelja, tada se ne bi svodila na Kalibanovu tjelesnu različitost, ovdje prikazanu kao nemušto, pogrbljeno i šepavo biće, od glave do pete obraslo dlakama i još sklono alkoholu te na Prosperovo ignoriranje Kalibana, nego na opreku dviju kultura, dvaju vladara različitih sustava, dvaju iskustava izraslih na različitim ideologijama. Jer i Kalibanov je svijet ispod naizgled necivilizirane površine kultiviran, ali unutar drukčijega sustava vrijednosti. Epizoda s lakrdijašem Trinkulom (Vedran Mlikota) i pijanim peharnikom Stefanom (Danko Ljuština) tu je situaciju trebala rasvijetliti, razotkrivajući Kalibana kao misaono biće sposobno za donošenje odluka i sklapanje urote, no to je zbog prenaglašavanja njihove komične pojave ostalo nedorečeno. U Kunčevićevu viđenju Kalibana, tako i Ariela, u tumačenju Maje Kovač, pa i cijeloga prisvojenoga otoka, ne nazire se kritika režima ili barem njegova ironizacija, a kamoli dvojnost Kalibanova lika, njegov svjesni otpor i moralna pobjeda ropstva. Prospero, samozvani vladar otoka, ne samo da raspolaže svime što na otoku živi, nego polaže pravo i na ovladavanje tuđim duhom. Zračni se duh Ariel pak, valjajući se po mreži nategnutoj nad cijelom širinom pozornice, scenografskoj dosjetci za kojom Kunčević rado poseže (ovdje u relizaciji Ivice Prlendera), prihvaća svakoga Prosperova naloga s takvom lakoćom i poslušnošću, bez upitanosti nad vlastitim postupcima i posljedicama koje iz njih proizlaze, kao da je riječ o laštenju cipela, a ne o upletanju u ljudske sudbine i samodokidanju vlastitoga duha.

Zakuhavanje oluje

Od mogućih razvojnih linija Kunčević ustraje samo na odnosu Prospera i njegove kćeri Mirande, iako je iz događanja na sceni razumljiviji odnos Ariela i Prospera. Dolazak gostiju na otok, brodolomnika u oluji, ne dovodi u pitanje sraz izoliranoga svijeta otoka i autokratske vladavine uspostavljene na njemu s vanjskim svijetom, niti dovodi do razrješenja davnoga sukoba dvojice braće, Prospera i Antonija, koji je bio ključan za Prosperov dolazak na otok. Umjesto toga Antonio Gorana Grgića sveden je na nekoliko usputnih replika. Prosperovo zakuhavanje oluje stoga je izgledno samo iz perspektive očinskoga patronističkog odnosa prema kćeri, kojoj brodolomom pribavlja ženika iz prave civilizacije. Miranda (Iva Mihalić) i Ferdinand (Luka Dragić) u takvoj se konstelaciji, dakako, odmah prepoznaju, zaljube i dugo i sretno žive. Bljedunjavi i bez strasti, ljubavnici tek na trenutke pokazuju neku zaigranost, primjerice u neverbalnoj igri izmjenjivanja srdaca, i smjer kojim je njihova interpretacija mogla krenuti, da joj se posvetilo više pozornosti. U okvirima samorazumljive vladarske i očinski nadređene figure (također i oca naroda kojim vlada) Pleština gradi lik Prospera na svejednosti kao jedinoj viziji opstanka. Odlazak svih sudionika dramskoga događanja sa scene u projekciju, koja bilježi izlazak glumaca iz zgrade kazališta, naznačuje prijelaz iz fiktivnog u realni svijet ili granicu između onostranog i ovoga svijeta. Nakon što ostatak otočke družine napušta sferu onostranosti, posljednji prizor skrušenoga i pokajničkog Prosperova zdvajanja nad vlastitim životom zbog manipuliranja ljudskim životima u netom izvedenoj predstavi, rasap vladarskoga ega te zazivanje publike da mu pomogne pljeskom prebroditi prazninu dolazi prekasno da bi se u bilo kojem smislu promijenio tijek redateljskoga čitanja.

Ivana slunjski