Kritičarska pobuna protiv bezrazložna nasilja na scenama

24. svjetski kongres kazališnih kritičara i simpozij Teatar i humanizam u današnjem svijetu nasilja, Sofija, travanj 2008.

Kritičarska pobuna protiv bezrazložna nasilja na scenama

Puštanje praznog i destruktivnog nasilja na scenu bez službene društvene reakcije dokaz je da je u tim zemljama kazalište nevažno. Zbog takva teatra publika je ionako pobjegla iz kazališta

Napokon su se kritičari pobunili! Pobunili su se protiv naturalističkoga nasilja na scenama koje nas napada sa svih strana i rastjeruje publiku iz kazališta, osobito putem predstavnika tzv. nove europske drame. Pobunili su se javno i na najvišoj razini – na simpoziju Kazalište i humanizam u današnjem svijetu nasilja održanu u sklopu 24. kongresa svjetske udruge kazališnih kritičara koji je, u organizaciji bugarske udruge i Kaline Stefanove, a pod visokim i doista blagonaklonim pokroviteljstvom bugarskoga ministarstva kulture, okupio u Sofiji potkraj travnja stotinjak kritičara i profesora iz cijeloga svijeta.

Nasilje u kazalištu – odraz svijeta ili značenjski prazna slika tehnika mučenja?

Vladajuća estetika posljednjih deset godina afirmira prevlast prikazivanja nasilja na sceni kao vrhunsku umjetnost, ali se na ovom kongresu pokazalo da postoji vrlo snažan suprotan tabor, dakle oni koji to više ne mogu trpjeti, ali sada, nakon deset godina gledanja i proučavanja tih predstava, mogu svoje nezadovoljstvo odgovorno argumentirati! Za ovu prigodu nazovimo ih: protivnici prikazivanja nasilja na sceni (ili trenda nove europske drame) i njegovi pobornici.

Pobornici su govorili da je prikazivanje nasilja važno jer je realistično, odraz svijeta koji je takav, a da su protivnici nerealni licemjeri koji žele samo ružičastu sliku svijeta. Protivnici su tvrdili da se ljudi uglavnom tako ne ponašaju, a i da mi od Grka, ili još prije, od mitova, znamo da u čovjeku postoji i demonska i životinjska strana. Prema tome, u gnoseološkom smislu, nova europska drama ne otkriva nam ništa novo, a što je još gore, taj je trend svu spoznaju o čovjeku sveo na tehniku mučenja koja je značenjski prazna (Matti Linnavoui, Finska) ili odraz estetske slabosti teatra (Michel Vais, Kanada). Nas ne zanima način kako se čovjeka muči, »nas zanima ljudska duša« (Mladen Kiselov, Bugarska), razlozi nasilja, zanima nas borba s čovjekovom mračnom stranom ili njezino nadvladavanje.

Pobornici su tvrdili da je umjetnost oduvijek željela promijeniti svijet pokazujući loše strane društva (od antike do realizma!), a da je danas upravo nova europska drama zbog odlučna i izravna prikazivanja isključivo loših strana života – politička! I to lijeva, dakle napredna!

Protivnici su tvrdili da teza o političnosti drama koje će promijeniti svijet pada u vodu. Tim su nam trendom nametnute izrazito uske teme i problemi vrlo određene skupine društva (ovisnici, spolno i duševno pomaknuti ljudi), dok se svi ostali, vrlo realni, problemi društva zanemaruju. Drugi, još jači dokaz da ta drama nije politička jest u tome što su junaci potpuno ne-osobni. Mi ne doznajemo ni o njima, a ni o društvu koje ih okružuje, apsolutno ništa, pa tako ni o razlozima ili o uzrocima koji bi se eventualno mogli promijeniti. Ono što vidimo vječna je zarobljenost likova u svijetu strave u kojem je nasilje jedini oblik komunikacije. Slika prije fatalistička nego politička! (Nikčević). Ian Herbert (Velika Britanija) ustvrdio je da britanski dramatičari toga trenda nemaju u svojim dramama ni moralan stav, ni suosjećanje, pa prema tome o problemu (npr. Bosne u Raznesenima Sare Kane) ne možemo ništa naučiti, a kamoli djelovati.

Svrha kazališta ili kako danas definirati humano i moralno?

Te su rasprave dovele do pitanja o svrsi kazališta. Kalina Stefanova rekla je da je osnovna uloga kazališta u širenju humanizma, a ne nasilja i rušenja vrijednosti. Današnje vrijeme relativizirajući sve smatra potrošnom robom: i čovjeka i ljepotu i pozitivne emocije i humanizam – svemu se tome umjetnost i mediji javno izruguju. Nudi nam se cinizam i relativizacija svih vrijednosti koja znači njihovo dokidanje što čovjeka dovodi u jedno neprirodno i nelagodno stanje jer su temeljne vrijednosti i vrline neupitne i čovjeku urođene.

Naravno da su pobornici trenda traženje moralne i humanističke funkcije kazališta odmah proglasili novim puritanizmom zaboravljajući da su minutu prije u svojim referatima tvrdili da je prikazivanje nasilja na sceni apsolutno moralni čin jer da prikazivanje nasilja na sceni zapravo liječi rane. Istina, Brent Meeersman iz Južnoafričke Republike tražio je da to palijativno nasilje bude »prikazano s nježnosti«, a osnovni argumenti afirmacije kultne predstave trenda Očišćene Sare Kane poljskoga redatelja Worlikowskog bio je da je »nasilje prikazano poetično«. To je pobio Mladen Kiselov tvrdeći, da je bilo tko od pobornika trenda ikada doživio pravo nasilje, ne bi o njemu govorio kao »o poetičnom i potrebnom«!

Traženo ili nametnuto ili zašto to ljudi postavljaju na scenu?

Na pitanje zašto se takve drame igraju pobornici su tvrdili da to publika traži i voli, a protivnici su govorili o nametanju. Moje je izlaganje poništavalo sve argumente o potrebi publike za tim trendom i njegovoj popularnosti dokazujući da su te drame uvijek prikazivane u malim dvoranama s izrazito malim brojem gledatelja, ali da se slava stjecala medijskom bukom, pozivima na festivale i nagradama, što se sve rješava u usku krugu ljudi. Protivnici trenda javili su se u svim zemljama, ali su vrlo oštro napadnuti uvredama, kako estetskim (zaostao, neobrazovan, neinformiran), tako i političkim (ideološki obojen, desničar, fašist). Vrijeđali su se pojedinci, ali i cijele nacije (Ostermeier je cijelu poljsku naciju proglasio konzervativnom i desničarskom jer su pokudili njegovu predstavu). Najbolju potvrdu iznesenoga doživjela sam čim sam iznijela referat, kad me Ivan Medenica iz Srbije, kao najizrazitiji pobornik trenda, napao uobičajenim repertoarom uvreda ne opovrgnuvši nijedan moj argument, na što je Alvis Hermanis ustao i rekao: »Moram se zauzeti za gospođu jer je upravo na taj način, tim riječima i s tom agresijom kako ste sad nju napali, u Litvi British Council nama nametao igranje tih tekstova. Vjerujem čak da bismo mi to znatno više igrali da oni nisu bili tako agresivni. Sad je te agresije dosta, a mi moramo ustati protiv nje jednako snažno!«

David Edgar, ugledni britanski pisac, jedan od najvažnijih političkih pisaca današnjice, također se složio da nam je prikazivanje nasilja nametnuto: »Na simpoziju u Novom Sadu prije nekoliko godina i sâm sam se čudio zašto se o tim nebitnim dramama toliko govori u Europi (…) i slažem se s dr. Nikčević da su u Europi tu dramu ponajprije nametnuli redatelji«.

Kako su poslije kritičari prihvatili trend koji se onda dalje širio uz njihovu potporu, to su im zamjerili sami umjetnici – redatelji koji su se umorili od nametanja trenda: Alvis Hermanis koji je proglasio kritičare odgovornima jer im je »samo skandalozan i provokativan redatelj zanimljiv«, a Mladen Kisalov iznio je metaforu umjetnika koji su poput djece, oni slušaju upute kritičara koji tako zadobivaju roditeljsku, odgovornu funkciju za izgled kazališta.

Odgovornost kazališta ili scena je nerealna pa onda nema veze što pokazujemo

Jasno da su i sami kritičari zagovarali odgovornost kritičara za izgled današnjega kazališta jer se smatraju zaduženima za kriterije. Michel Vais iz Kanade tvrdio je da se kritičar, koji je ponajprije građanin, treba boriti protiv zagađenja kazališta: »opasnih opsesija (…) i morbidnosti koja se prodaje kao umjetnost.« Kalina Stefanova tvrdila je da bi kritičari trebali biti moralni realisti i uspostavljati razliku između lijepog i samo zanimljivog, realnog i lažnog, između čiste estetike, znanja srca (Pascal) ili pukoga znanja (činjenica), a Carmelita Celi iz Italije tvrdila je da su »kritičari nekad bili zahtjevni gledatelji, a danas gutaju sve«.

Zapravo su svi tvrdili da je svrha kazališta promijeniti svijest čovjeka, produbiti svijest o drugome i o samome sebi, promijeniti svijet oko nas na bolje, ali kada pobornici trenda više nisu imali argumente da brane svoje teze, počeli su ih nijekati. Tako se moglo čuti da kazalište »ne treba biti političko i dakle upotrebljivo, nego čista umjetnost«, što god to značilo, a da je uostalom »kazalište iluzija, igra«, i da to ne treba tako ozbiljno shvaćati. Tako, nakon što se nije mogla dokazati politička i moralna uloga nove europske drame, njezini su pobornici jednostavno kazalište oprali od bilo kakve odgovornosti vlastitoga djelovanja.

Međutim, David Edgar ispričao je odličan primjer koji to pobija. Čak i nakon što su mu, kao dječaku, u garderobi pokazali glumca koji igra Zvijer u Ljepotici i zvijeri svaki put kad bi Zvijer izašla na scenu Edgar bi zavrištao. Od samih početaka kazališta (sjetimo se Aristotela) ono djeluje na nas, mi uvijek reagiramo na ono što vidimo na sceni, samo to naučimo nadzirati. Puko je pokazivanje nasilja bez komentara i moralne perspektive zapravo njegova afirmacija i podiže toleranciju na nasilje, a najbolji je primjer reakcija britanske publike na prikazivanje nasilja na sceni koju je zapisao Alex Sierz. Dok su na početku trenda (Razneseni Sare Kane, 1995) pisali prosvjedna pisma premijeru i u novine zbog silovanja muškarca na sceni, nakon nekoliko godina tek je pokoji muški ah iz publike popratio samokastriranje na sceni! Dakle, odgovornost se ne može izbjeći, to više što je nova europska drama proglasila ciljanom publikom – mlade ljude.

Kamo dalje ili tko može prikazati dobre ljude na sceni?

Alvis Hermanis iznad ulaza u svoje kazalište ima obješenu Brookovu tezu: »Kvaliteta energije koja se stvara u publici jednaka je onoj koja se šalje sa scene«. Zašto onda umjetnici tako lako skliznu u te isprazne predstave? S jedne strane zbog slave koja im se nudi (nagrade i festivali i pohvale kritičara!), ali i zato jer je to lakše: »Kad redatelj ne zna što bi napravio, uzme malo umjetne krvi i izrežira neko nasilje, to je lagano. Najteže je izrežirati sretne i dobre ljude na sceni«, rekao je Alvis Hermanis. »Ako su šezdesetih iživljene Artaudove teze, trend nasilja na sceni završen je sa Sarom Kane, a mene ne zanima kopati po mračnoj, životinjskoj strani čovjeka, mene zanima po čemu je čovjek drukčiji od životinje«, reći će Alvis Hermanis. A Mladen Kiselov: »Mi kao umjetnici možemo poslušati ustreptalu čovjekovu dušu ili ga možemo udariti svojim postmodernim hladnim teatrom!«

Zanimljivo je cijelu situaciju komentirala Iranka Katayoun Salmasi: »Nama je nasilje na sceni, zajedno sa spominjanjem seksa ili politike, potpuno zabranjeno pa je očito, što je društvo slobodnije, to više može biti nasilja na sceni.« Možda je doista tako, ali dva su nam primjera političke korektnosti pokazala da u važnim stvarima društvo – bez obzira na razvijeni stupanj demokracije – nikad ne pušta kazalište na miru. U Južnoafričkoj Republici, zemlji koja je izašla iz apartheida, nasilnik na sceni može biti i crn i bijel, ali žrtva na sceni ne može biti bijela (Brent Meersman)! S druge strane u zemlji koja sebe vidi kao najviši stupanj demokracije, Americi, također postoje ograničenja: Palestinac se ne može prikazati samo kao žrtva izraelske agresije, mora »u istom dahu biti spomenuto i da je terorist« (Randy Gener).

Zato mi se čini da je puštanje praznog i destruktivnog nasilja na scenu bez službene društvene reakcije dokaz da je u tim zemljama kazalište nevažno. Zbog takva teatra publika je ionako pobjegla iz kazališta. U odnosu na tvornice ili ceste to i nije neki novac, a vlast se može dičiti da je demokratična. Da se nešto u kazalištu slučajno zabrani, podigla bi se buka tri puta jačeg dosega od samih predstava. Pa čemu onda? Ionako to gledaju jedino kritičari, a njima to dođe kao posao. Ipak, čini se da je i njima dosta.

Sanja Nikčević