Kojim smjerom dalje

Kojim smjerom dalje

Jubilarno je izdanje još jednom potvrdilo visoke kriterije, vrsnoću i značenje Međunarodnog festivala malih scena

U vrijeme petogodišnjega selektorskog mandata Hrvoja Ivankovića Međunarodni festival malih scena profilirao se kao važan festival na kojem smo mogli vidjeti predstave najvećih europskih redatelja, kao i najbolje hrvatske i regionalne predstave sezone. MFMS nametnuo se kao festival koji ugošćuje i takozvanu mainstream-kazališnu poetiku, ali i istraživačke kazališne projekte, velike kazališne institucije, kao i neovisne skupine. Ivanković je uspijevao njegovati i konceptualnu promišljenost Festivala, okupljajući selektirane predstave ne samo oko određene teme nego i nastojeći vlastitim izborom rastvoriti neke od smjernica promišljanja trenutnoga stanja kazališta. No, ovogodišnje su jubilarno izdanje Festivala njegov umjetnički direktor Nenad Šegvić i selektor Ivanković odlučili prirediti u revijalnom izdanju dovodeći, između ostaloga, i nove predstave nekih od redatelja koji su proteklih godina obilježili Festival.

Ono što je ove godine došlo do izražaja jest snažan nerazmjer između nekih hrvatskih i srpskih predstava u odnosu na predstave pristigle iz ostalih europskih zemalja (Austrije, Italije, Češke, Bugarske). Tim su manje očekivane neke od glavnih odluka žirija (Svetlana Bojković, Kaća Dorić, Milada Kalezić, Darko Gašparović i bugarski redatelj Ivan Dobčev), osobito dodjela nagrade za najbolju režiju Egonu Savinu za predstavu Ćeif, koprodukciju Beogradskoga dramskog pozorišta i sarajevskog MESS-a, solidnu predstavu koja je očekivano (zbog teme poslijeratnog Sarajeva i snažnog emotivnog naboja) osvojila najviše glasova publike, no koja se umjetničkim dometima unutar suvremenog europskog kazališta nikako ne može mjeriti s nekim drugim predstavama Festivala, a napose sa u mnogim segmentima superiornom [mede:om] Burgtheatera u režiji jednog od najvažnijih europskih redatelja mlađe generacije, Poljaka Grzegorza Jarzyne.

Snažnije izoštriti selekciju predstava

Čini mi se da bi se u skladu sa sve jačim razvojem Festivala trebala još snažnije izoštriti selekcija predstava iz Hrvatske i ex-Jugoslavije (ukoliko je to moguće s obzirom na ponudu) te da bi se žiri trebao početi sastavljati ne samo od uglavnom kazališnih djelatnika iz područja ex-Jugoslavije nego i od kazalištaraca iz drugih sredina. Na taj bi se način izbjegao moguć navijački i emotivni pristup prosudbi predstavama. Također, ove je godine, vjerojatno i zbog jubilarnog izdanja, bilo više nego inače predstava koje se ne mogu podvesti pod formativno određenje Festivala – malu, komornu scenu. S obzirom da posljednjih godina sve češće, zbog malog broja ulaznica, slušamo primjedbe o ekskluzivističkom karakteru Festivala, postavlja se pitanje na koji će se način Festival razvijati do svoga sljedećeg jubileja.

No, okrenimo se predstavama koje su bile vrhunac ovogodišnjeg Festivala. Već spomenuta [mede:a] vrhunski je primjer u hrvatskom kazalištu najčešće neuspješnih pokušaja reinterpretacije klasika. Redatelj Jarzyna, uz golem umjetnički prinos dramaturga Michala Walczaka, uspijeva preobraziti sve elemente Euripidove tragedije u situacije prikladne suvremenom društvu i kazališnoj poetici današnjice te osmisliti iznimno snažnu predstavu linčovske atmosfere metafizičke tjeskobe u kojoj zapravo svi dramski likovi, pa i oni naoko naklonjeni Medeji (u nezaboravnoj, čudesnoj kreaciji Sylvie Rohrer), postaju sudionicima paukove mreže koja se plete oko nje i iz koje nema izlaza. [mede:a] je predstava snažna kritičkog stava u odnosu na razvijeno kapitalističko društvo koje funkcionira po davno utvrđenim pravilima što brišu bilo kakvu Drugost i u kojem su na mjesto vladara kao personifikacije moći zasjele nevidljive figure moći novca i društvenog statusa. Uz [mede:u], po mome je mišljenju, vrhunac Festivala bila i predstava Ova divlja tama još jednog velikana režije europskog kazališta – Pippa Delbona u izvedbi njegove skupine Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modene. Iako Delbonova kazališna poetika, pa tako i predstava Ova divlja tama (nadahnuta istoimenom knjigom američkog pisca Harolda Brodkeyja u kojoj je opisana njegova borba sa sidom), nije za svačiji ukus, njezino frenetično, mediteranski raspojasano i čeznutljivo slavljenje života, u kojem se hrabrost gledanja smrti u oči isprepleće s radošću i tugom, sa sakralnim i naglašeno tjelesnim, zapravo čini ono isto što su nekad činile pojedine predstave Renea Medvešeka – transcendira kazalište i uvodi nas u katarzične prostore Poezije i Duha.

Duhovi prošlosti

Čekaonica (nagrada za najbolju predstavu), nova predstava riječkom Festivalu poznate, prije nekoliko godina višestruko nagrađene češke neovisne skupine Farma u pećini, u režiji Viliama Dočolomanskog – iz dva je razloga iznimno važan kazališni događaj: zbog teme i superiorne izvedbe. Za razliku od mnoštva mladih ljudi, Dočolomansky je itekako svjestan potrebe za suočavanjem s demonima prošlosti vlastite zemlje i naroda. Rođen i odrastao u Slovačkoj, nije se mogao oglušiti na zov prostora jedne čekaonice u rodnoj mu zemlji iz koje je tijekom Drugoga svjetskog rata Slovačka deportirala svoje Židove u nacističke konclogore. Takvo Adornovo kazališno odrađivanje prošlosti Farma u pećini realizirala je formom savršeno uigrana, žestokoga fizičkog site-specific-teatra u kojem mlada putnica iz današnjega vremena susreće mračne duhove prošlosti mjesta na kojem se zatekla. No, iako je tema radikalnija od teme njihove prijašnje gostujuće predstave Emigrantova pjesma, te iako je izvedbeni perfekcionizam ponovno na teško dostižnoj razini, kazališni je način provedbe teme u Čekaonici mnogo predvidljiviji i konvencionalniji (jasno u kontekstu navedenoga kazališnog iskaza) te stoga i kazališno manje uzbudljiv od onoga što smo vidjeli u Emigrantovoj pjesmi. Ono karakteristično, međutim, što obilježava obje izvedbe Farme u pećini specifičan je tretman glazbe koja se izvodi uživo te preuzima ulogu pokretača zbivanja, postajući temeljnim čimbenikom dramaturgije predstave.

Strindbergov Mrtvački ples u režiji Margarete Mladenove i izvedbi Kazališnog laboratorija Sfumato iz Sofije (starih znanaca Festivala, koji su predstavom Crno runo prije sedam godina osvojili mnoštvo nagrada) još je jedna uspješna scenska reinterpretacija klasika. Iako Mladenova niti ima namjeru, niti uspijeva sa Strindbergom učiniti onako radikalan, suvremeni iskorak koji obilježuje Jarzyninu [mede:u], Mrtvački ples vrhunski je kazališni čin, osobito na izvedbenoj razini, koja priziva ekspresionistički stiliziran, ritualni teatar. Troje čudesnih glumaca kombiniraju precizno izbrušenu, marionetski ukočenu facijalnu ekspresiju i ritmizirani pokret s dominantnim verbalnim iskazom, ne nastojeći igrati Strindberga na način psihološkoga realizma, nego rastvarajući takozvani ontološki teatar unutar kojega glumci ne kreiraju psihološki karakter dramskih likova, nego esenciju stanja u kojem se osobe nalaze. Bugarska je predstava tipični strindbergovski rat spolova istražila imajući na umu da je Strindbergov karakter sadržavao mnogostruke gotovo shizofrene oprečnosti, te stoga glumci djeluju više kao tri vječno spojena zrcala mržnje negoli kao zasebne individue.

Emotivna nabijenost

Od predstava koje su pristigle iz Hrvatske i Srbije (jedina je slovenska predstava – Svetinin Edip u Korintu u režiji Ivice Buljana i izvedbi SNG-a – nažalost u posljednji tren otkazana zbog bolesti glumca) najviše je uspjeha polučio već spomenuti Ćeif bosanskohercegovačkog pisca Mirze Fehimovića. Atraktivan melodramski tonalitet emotivno nabijene hiperrealističke drame, te njezina aktualna tematika – ponovni susret obitelji dviju sestara, od kojih je jedna ostala u Sarajevu, a druga otišla u London za vrijeme rata – jamstvo su za vrlo dobro prihvaćanje predstave od strane publike. Redatelj Savin uspio je u hiperrealizam teksta upisati dodatnu scensku dimenziju, koja vješto izbjegava upadanje u scenski iluzionizam te rastvara simbolički karakter mjesta čekanja na kojem usporedno prebivaju sadašnjost i prošlost, odnosno živi ljudi i duhovi umrlih ili otišlih. Zanimljiva je, no izvedbeno prilično nezgrapno osmišljena ideja da djecu, nevine žrtve bez mogućnosti izbora, igraju lutke bez lica. No, usprkos navedenim redateljskim postupcima, koji su uvelike pridonijeli kvaliteti predstave, Savin u radu s inače vrlo dobrim glumcima na trenutke prenaglašeno poentira određena emotivna stanja, što, u kombinaciji s prilično skromno dramaturški razvedenim tekstom predvidljivih karaktera i fabule koji primarno igra na emociju, dovodi do povremenih iskliznuća u patetiku.

O ostalim je predstavama u »Vijencu« već pisano, pa samo ukratko. Najslabije su na Festivalu prošle Narančina kora Maje Pelević u izvedbi beogradskog Ateljea 212 i režiji Gorana Markovića te Noć pjeva pjesme svoje Jona Fossea u izvedbi ZKM-a i režiji Dina Mustafića. Na zagrebačkim Danima satire hvaljena Narančina kora generacijski je simpatično i vješto ispisan tekstuljak o izgubljenosti današnje mladeži u svijetu kojim vlada diktat savršena izgleda, a na temelju kojega je nastala mjestimice duhovita, no zbog linearnosti teksta preduga predstava, koja zasigurno ima svoju generacijski obojenu publiku, no u kontekstu MFMS-a činila se u priličnom kvalitativnom nesuglasju s većinom ostalih predstava. Isto se može reći i za predstavu ZKM-a koja u kontekstu hrvatskoga kazališta ne kotira loše (ponajprije zbog prvoklasna teksta jednog od velikana suvremene dramatike koji je scenski iščitan ni više ni manje nego pristojno), no postavljena u kontekst ovogodišnjega MFMS-a posve se izgubila. Mnogo su bolje prošle predstave Pijana noć 1918. Ive Štivičića i Miroslava Krleže u izvedbi Kazališta Ulysses i režiji Lenke Udovički (nagrada za najbolju dramaturgiju te najboljega glumca Nebojši Glogovcu) te Shakespeareov San ljetne noći DK Gavella u režiji Aleksandra Popovskog (nagrada za najboljega mladog glumca Ozrenu Grabariću te posebna nagrada Peri Kvrgiću za izniman prinos kazališnoj umjetnosti).

Zaključno, jubilarno je izdanje još jednom potvrdilo visoke kriterije, vrsnoću i značenje Međunarodnog festivala malih scena. Tim će više godine koje slijede biti izazov umjetničkom direktoru Nenadu Šegviću i novom selektoru, ne samo da održe postavljenu kvalitetu nego i da odluče kojim smjerom Festival kreće dalje.

Tajana Gašparović