Iscjeliteljska snaga preobrazbe

Emilia Romagna Teatro Fondazione, Modena, Italija: OVA spanLJA TAMA, po knjizi Harolda Brodkeyja, red. Pippo Delbono

Iscjeliteljska snaga preobrazbe

Ova divlja tama u punom smislu riječi transcendira granice kazališta postajući duhovnim činom, mjestom stapanja suprotnosti, tuge i radosti, smrti i života. Mjestom iscjeliteljske snage preobrazbe

Golo, paralitično tijelo muškarca leži u golemu bijelom prostoru. Na licu maska. Jedna od onih koje pristižu iz dalekih egzotičnih krajeva, drvena, izdužena, jednostavne izrade, bijela lica. Već prvi prizor predstave Ova divlja tama koristi se emotivnom snagom drastičnosti slike/znaka što rastvara nekoliko idejnih smjernica: bjelina – maska – tijelo. U svima trima upisana je smrt, središnja tematska okosnica predstave. Maska priziva vječno sakrivanje ljudi pred jedinom istinom u koju možemo biti sigurni, dok istodobno, prikrivanjem identiteta nositelja maske, izravno na sceni pokazuje Drugost. A najdrastičnija od svih Drugosti upravo je Smrt, vječna pratiteljica Života. Gledatelji su, dakle, već od prvoga prizora suočeni s onim čime se Pippo Delbono u predstavi primarno i bavi – s izravnim gledanjem smrti u oči (predstava je nadahnuta istoimenom knjigom američkog pisca Harolda Brodkeyja u kojoj je opisana njegova borba sa sidom, koja je i sastavni dio Delbonove biografije).

Golo tijelo također nije jednoznačna slika. U njegov je izgled, toliko različit od uvriježenih mjerila ljepote, upisana Drugost koja se opire diktatu kulta tjelesne ljepote. Delbonovo pronalaženje ljepote u posve rubnim titrajima svijeta, u tjelesno ili duševno okrnjenim pojedincima, upisuje u njegove predstave gerilski prostor otpora svijetu u kojem živimo. Rekla bih da je takvo izravno bacanje neprihvaćene, vlastite vizije ljepote današnjemu svijetu u lice iznimno hrabro, no osjećam da Delbono čini to toliko iskreno i spontano, s posvemašnjom uronjenošću u taj svijet Drugosti kojemu i sam pripada, a kada se velike stvari čine iz duboke potrebe i spoznaje vlastitoga puta, vjerujem da hrabrost i nije potrebna. Jednostavno ih činimo, čisto i nevino poput djece. Golo tijelo, s druge strane, aludira na Delbonovu zaokupljenost tjelesnošću, koja je zapravo duboka sastavnica mediteranskog osjećanja života. Delbonova je tjelesnost istovremeno samo ono što vidimo – izravno izložena, ali i s druge strane duboko metafizična: materija u koju je izravno upisana duhovna potraga za saznanjima.

Intimni mikrosvjetovi

Mozaična struktura predstave sačinjena je od nekoliko segmenata koji se mogu podvesti pod dva temeljna segmenta: prizore intimnih mikrosvjetova pojedinaca i njima kontrasne prizore makrosvijeta u kojem živimo. Mikrosvjetovi su uvijek vezani uz neprilagođene pojedince, pa su ili prezentirani drastičnim slikama koje emaniraju osjećanje duboke osamljenosti ili pak prizorima iznimne poetičnosti i nježnosti. Makrosvijet je oslikan ili sterilnom hladnoćom drastično birokratizirane bolnice koja nalikuje na karantenu ili pak groteskno iščašenim prizorima koji na tragu trash-poetike parodiraju tipičan kapitalistički sustav svijeta, njegove reality-showove, egzibicionizam, voajerizam i konzumerizam. Delbono je posve izravan u svemu, pa tako i u kritici zapadnoga svijeta: »Milijuni ljudi umiru da biste vi bili slobodni i sretni… Izolirani u vašim klimatiziranim stanovima vi ste slobodni i sretni«, jedna je od rečenica koju ponavlja njegov glas iz offa, uz povremene pjesme i ironijski intonirane monologe govorene preko mikrofona na publiku, jedini verbalni čimbenik predstave, koji u nju uglavnom upisuje iznimno poetske tonove. No, iznad svega i u svemu lebdi svjesnost o umiranju, na pozornici utjelovljena u samu Delbonu, koji predstavu ispisuje dijelom i kao vlastitu autobiografiju. Ma koliko ta svjesnost sadrži i elegične tonove melankolije, ruku pod ruku s njom ide i frenetično, mediteranski raspojasano i čeznutljivo slavljenje života. Poput nevjerojatne Fride Kahlo, u kojoj je buktjela strast za životom upravo stoga jer je od mladosti živjela u stalnu dodiru sa smrću, Delbono isto tako gleda smrti u oči, želi podijeliti taj pogled s drugima, odagnati osamljenost, pa poput Sare Kane viče: »Gledajte me, nestajem!«, scenski živeći i radost i tugu do kraja, promatrajući umiranje svijeta (jer kad umire pojedinac, umire i svijet) – venecijansku karnevalsku povorku za kojom pohodi Smrt, nakon čega započinje ekstatični iščašeni ples, čijom energijom priziva još jednoga sličnog posvećenika kazališne umjetnosti – Damira Bartola Indoša. Naime, u trenutku kad riječi više nisu dovoljne, Delbono se koristi glazbom, pokretom, plesom. U susretu sa smrću ludički razobličuje uobičajene ideologije, oslanjajući se isključivo na vlastitu potragu za sakralnim prostorima tišine. Nasuprot Delbonu pojavljuje se ekspresionistička slika crne povorke smrti, koju će pak na kraju predvoditi njegov dragi gluhonijemi Bobň u šarenom odijelu. Delbono se sa smrću suočava suzom i smijehom, tišinom i plesom, poezijom i ludizmom jednakomjerno, opirući se tipično zapadnjačkom poimanju smrti povezanom isključivo s osjećajima straha, boli i gubitka.

Njegov ekstatični iščašeni ples esencija je veličine predstave koja, opirući se uvriježenu osjećaju sažaljenja prema umirućima, postiže snagu čista suosjećanja, aktivne budne prisutnosti kojom Delbono promatra bolne procese umiranja. Stoga Ova divlja tama u punom smislu riječi transcendira granice kazališta postajući duhovnim činom, mjestom stapanja suprotnosti, tuge i radosti, smrti i života. Mjestom iscjeliteljske snage preobrazbe.

Tajana Gašparović