U KRLETKI SEKSA

U KRLETKI SEKSA

Umjesto dugih dijaloga koji zbijaju tjeskobno ozračje O’Neillove Elektre i pripremaju kobne posljedice, preostao je radoznali scenaristički pogled koji u osobama goneta erotske opsesije i projicira njihove prenagljene postupke u pojednostavnjene stripovske kadrove

Gledajući predstave na repertoaru suvremenih hrvatskih teatara dolazimo do zaključka kako su one sve češće pokušaj rekapitulacije i oživljavanja repertoara pedesetih i šezdesetih godina. Na to dolazimo u povodu hrvatske praizvedbe O’Neillove drame Elektri pristaje crnina, a sjećajući se predstave O’Neillove drame I ledar dođe u režiji Koste Spaića iz godine 1963, jedne od najboljih predstava poratnoga hrvatskog teatra uopće. Spaić je smatrao O’Neillovu Elektru dugom hrvatskog kazalištu tom velikom dramatičaru, koji taj redatelj za života nije dospio ispuniti osim što je postigao da je Šoljan prevede. Onaj »Pourquoi, dragi viteže« O’Neillove drame, da se poslužimo Spaićevom omiljenom uzrečicom, redatelj je vidio u činjenici da se ona bavi posljedicama traume poraća pa je upravo idealna za naš repertoar i njegovu egzistencijalnu fundiranost.

Ali za naš teatar lako prođu vozovi kao i vlakovi. Pa dobivamo Elektru gdje je crnina u najboljem slučaju s vremenom usklađeni dark, a ne korota ludila koja postupno uništava cijelu obitelj Mannon. U skladu s tim, ono što je Mateja Koležnik od drame Elektri pristaje crnina režirala, to je tek scenarij izvučen uz pomoć Lade Kaštelan iz šestosatne dramske trilogije, kao što je i ta trilogija izvučena iz Eshilove Orestije. Čini se da je poticaj adaptaciji bila modernizacija staromodnog O’Neilla njegovim uranjanjem u kazališni mainstream, a ne pokušaj da uz dramatičarevu pomoć izvučemo iz zbilje onu povijesnu korotu koju uspješno izvlače Ivo Brešan, Mate Matišić, Lada Kaštelan i Ivan Vidić. Umjesto dugih dijaloga koji zbijaju tjeskobno ozračje O’Neillove Elektre i pripremaju kobne posljedice, preostao je radoznali scenaristički pogled koji u osobama goneta erotske opsesije i projicira njihove prenagljene postupke u pojednostavnjene stripovske kadrove.

Erotika tijesno povezana s opsesijom smrti na stanovit je način ključ predstave. U tom ključu redateljica vidi tragičnu krivnju ugrađenu u ciklus Orestije, a sjetimo se da je nju inicirao Laj sodomiziravši Pelopova sina Hrizipa. Taj erotski ključ izložen je na samu početku predstave, kad protagonistica, Elektrina pretvorba Lavinija, izravno erotski provocira Branta u prizoru koji se odvija kao u kakvoj uličnoj prodavaonici ljubavi. Ovim opisom duboko smo uronili u predstavu Mateje Koležnik, nedvojbeno brze i djelotvorne scenske naracije uvjetovane uvjerenošću da se produbljenijim čitanjem teksta možda ne bi daleko došlo.

Osnovni problem predstave, povezan s oblikom krajnje redukcije O’Neillova teksta, u tome je što glumci u predstavi, u najmanju ruku većina njih, ne funkcioniraju kao ansambl: oni se kreću kao otuđeni prolaznici pozornicom, u krletki seksa koji njima vlada, a da ga oni i ne žele, bez želje za komunikacijom, ne videći mnogo razloga ni za sukob ni za slaganje. Ipak, to je samoća u kojoj vene Lavinija Olge Pakalović, ona u kojoj se gasi Christine Alme Prica, osovljujući se u krhkoj ljepoti, ali već zaražena idejom smrti. Jedino su one na visini tragičnog usuda koji razara obitelj Mannon.

Scenografski okvir predstave čist je u svojoj konstruktivističkoj jasnoći, kojom izdvaja planove i razine igre, skrivajući ujedno i otkrivajući njihove simbolične vrijednosti. Sa scenskim okvirom usklađena je tamna tonska ljestvica kostima Alana Hranitelja reduciranih konkretnih naznaka. Scenska glazba Pavla Miholjevića i Jure Ferine odudara od cjeline svojim banalno zabavljačkim suglasjima.

Na kraju, ostavši pri suvremenoj prepoznatljivosti, predstava Elektri pristaje crnina olako je prešla preko onoga što bi je ukorijenilo u bližem uljudbenom i povijesnom kontekstu.

Zvonimir Mrkonjić