Skup kao commedia dell’arte

Skup kao commedia dell’arte

Dubrovačko kazalište Bourekovim je uprizorenjem dobilo inovativnoga Skupa, koji je ipak u brojnim segmentima ostao nedorečen, čak i zarobljen unutar redateljsko-dramaturškog koncepta

U Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku 26. siječnja prikazana je treća ovosezonska premijera – komedija Skup Marina Držića u obradi Luka Paljetka i režiji Zlatka Boureka. Dubrovačko kazalište, koje i nosi ime velikana hrvatske komediografije, tako je, jednom od najpoznatijih Držićevih komedija, počelo obilježavanje 2008. kao godine Marina Držića – petstote obljetnice Držićeva rođenja.

Skup, komedija o škrtosti, lakomosti i sveopćoj vlasti novca – aktualna u dum Marinovo doba (a kao Plautova Aulularia i u antici), danas je možda i aktualnija, zato i jest svevremenska, zato, uz Dunda Maroja, i pripada velikim Držićevim komedijama. No, Skup je u hrvatskoj teatrologiji toliko obilježen legendarnom Spaićevom postavom, s Izetom Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi, 1960-ih i u obnovi 1980-ih u Parku Umjetničke škole na Dubrovačkim ljetnim igrama, da je zapravo teško, posebice u Dubrovniku, krenuti od početka, napraviti novoga Skupa, bez teatarskih usporedbi i reminiscencija. I nitko nije ni očekivao ponavljanje kongenijalnoga scenskog realizma Spaićeve postave. Zlatko Bourek i Luko Paljetak, dakako, krenuli su drugim putem. Stoga su i prolog i epilog novi – napisao ih je Luko Paljetak, koji predstavu počinje i završava personifikacijom Smrti, Skup nije samo škrtac, on je i kradljivac grobova, svoje tezoro uzima iz groba, krade ga Smrti, Smrt na kraju Skupa i kažnjava stavljajući ga pred dubrovačku dilemu o »slobodi koja se ne prodaje ni za kakavo zlato«. No, sloboda Skupu bez zlata ne znači ništa. Kao ni život.

Unutar tih odrednica, Bourek Skupa postavlja u znatno skraćenoj verziji, s vlastitim minimalnim scenskim intervencijama, stvarajući verbalni teatar uz vizualne i glazbene elemente farse (kostimi Dijane Kosec Bourek i glazba Paole Dražić Zekić). U takvu, gotovo krokijevskom Skupu nema renesansne razigranosti, nema ni bilo kakvih naznaka scenskoga realizma, ni istaknute suvremenosti – važna je svevremenost, uz temeljnu koncentraciju na Skupovu škrtost i pokvarenost. No, unutar takva konteksta Držić i njegovi likovi doimaju se pomalo izgubljeno, osim Skupovih slabosti, sve ostale niti komedije – mladost, starost, ljubav – teško se uopće naziru. Skup je to i bez Njarnjasa u prologu, uostalom u ovakvoj koncepciji tamo im nema ni mjesta. A humor se tu probija sjajnim Držićevim rečenicama, tamo gdje je komedija i ostala držićevska, tamo gdje i glumci gestom ili dosjetkom najviše podsjećaju na Držićeva Skupa s minuciozno razrađenim likovima i odnosima među njima.

Branimir Vidić uspio je na leđima iznijeti tešku ulogu Skupa, pokušavajući mu dati karakterističnu držićevsku notu, a ipak ostati unutar redateljske koncepcije. Pridružiti mu treba i Kamila Hrvoja Sebastijana, donekle i Zlatikuma Mirej Stanić (iako nije u potpunosti jasna dosjetka u kojoj muški lik igra žena). Gotovo svi drugi likovi tek su naznačeni, bez dubljih karakterizacija, dovedeni su do karikaturalnih tipova komedije dell‘arte, na što je zapravo i svedena cjelokupna predstava. Problem je samo što se višeslojna Držićeva komedija opire takvu postupku: njezino svođenje na samo jedan sloj, zatvaranje likova u tipove, izbjegavanje tipično dubrovačkih oznaka u najdubrovačkijoj Držićevoj komediji (unatoč epilogu s poznatom dubrovačkom frazom o slobodi i zlatu), čine se više kao osiromašenje nego kao novo vrednovanje.

Dubrovačko kazalište dobilo je, tako, inovativnoga Skupa, koji je ipak u brojnim segmentima ostao nedorečen, čak i zarobljen unutar redateljsko-dramaturškog koncepta.

Tomislav M. Bonić