Simpatični igrokaz

Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Sergio Tofano-Sto, Bonaventura veterinar protiv volje (Bonaventura veterinario per forza), red. Giorgio Amodeo

Simpatični igrokaz

Predstava Bonaventura veterinar protiv volje se danas ne bi mogla nositi s kvalitetnim profesionalnim predstavama za djecu, nego prije ući u skupinu simpatičnih, no scenski naivnih igrokaza, što ne bi smjela biti razina predstave HNK Ivana pl. Zajca, čak ni one namijenjene primarno dječjoj publici

Repertoarni izbor najnovijega premijernog naslova Talijanske drame Bonaventura veterinar protiv volje posve je začudan. O čemu je zapravo riječ i zbog čega – začudan? Bonaventura je stripovski junak koji je bio izrazito popularan u Italiji u prvoj polovici 20. stoljeća, a na temelju čijih su pustolovina nastale i brojne glazbene komedije i predstave, s obzirom da je njegov stvaralac Sergio Tofano-Sto bio ne samo autor stripa nego i poznati čovjek kazališta gdje je radio kao glumac, redatelj, scenograf, kostimograf i komediograf. Takozvana komedija s glazbom za djecu i odrasle, Bonaventura veterinar protiv volje simpatični je razigrani igrokaz koji se koristi dosjetkama bliskim komediji dell’arte, no pretenzija koja se u najavama predstave stalno navodi – da tekst i predstava premašuju početnu upućenost dječjoj publici, te da su namijenjeni svim uzrastima – čini mi se posve neutemeljenom i nategnutom. Jer – i Tofanov tekst i način na koji ga je scenski postavio redatelj Giorgio Amodeo nisu ništa više od simpatična igrokaza za djecu čija je fabula vrlo plošna i predvidljiva. Jedini razlog zbog kojega bi predstava mogla zainteresirati odraslu publiku (i to isključivo onu blisku talijanskoj kulturi) jest nostalgično prisjećanje vremena vlastitog djetinjstva i tada popularna lika Bonaventure. No, to ne može biti dovoljno da se tekst i predstava smjesti u repertoar koji nije samo za djecu nego i za odrasle.

Osim toga, odluka redatelja Amodea da scensko uprizorenje postavi što vjernije Tofanovu izvorniku i vremenu u kojem je stvarao urodila je predstavom koja se ne nastoji na suvremeni način poigrati nekadašnjom kazališnom poetikom, nego je doslovno primjenjuje, pa se kao takva danas ne bi mogla nositi s kvalitetnim profesionalnim predstavama za djecu, nego prije ući u skupinu simpatičnih, no scenski naivnih igrokaza, što ne bi smjela biti razina predstave HNK Ivana pl. Zajca, čak ni one namijenjene primarno dječjoj publici. Navedena Amodeova odluka od kazališta, žive, pulsirajuće umjetnosti trenutka i vremena, zapravo stvara nešto što ono u svojoj biti nije: muzejski prostor. Šteta, jer Tofanova komedija otvara mogućnosti za ludička suvremena poigravanja, čemu osobito svjedoči govorni iskaz vješto sročen u rimu što se povremeno poigrava gotovo dadaističkom poetikom besmislice (sjajan prijevod na hrvatski potpisuje Daniel Načinović). Upravo taj okrajak navedene poetike mogao je redatelja Amodea u scenskom čitanju odvesti ne samo ka humoru i nekoj od poetika suvremenoga stripa i animiranog filma, nego i ka, konkretnije, danas popularnoj trash-poetici koja bi iz današnjega vremena skladno mogla komunicirati s Tofanovom komedijom.

Glumci su ujednačeno odradili svoje uloge: naslovnu ulogu tumačio je gost iz Italije Piergiuseppe Di Tanno, Kralja Bruno Nacinovich, Lutkara i Kraljicu Elvia Nacinovich, Trubača i Učiteljicu Alida Delcaro, Dobošara i Krotitelja Toni Plešić, Barbaricciu Lucio Slama. No, najviše su prpošnosti i energije u predstavu unosile dvije mlade glumice: vrckava i u scenskom pokretu superiorna Elena Brumini koja tumači čak četiri uloge (Jazavčara, Tuljanicu, Kraljevića i Naučnika) i Rosanna Bubola kao Glasnik i osobito kao Vještica / Vila gdje je do izražaja osobito došla njezina glasovna sposobnost preobrazbe. Jednostavnu scenografiju i bajkovito tipiziranu kostimografiju osmislio je Toni Plešić, pjevnu glazbu Bruno Nacinovich, koreografiju Branko Žak Valenta, a za svjetlo je bio zadužen Boris Blidar.

Uz kritike upućene predstavi valja izreći još jedan prigovor: otkad je HNK Ivana pl. Zajca izgubilo prostor bivšega kina Garibaldi, njegov off-program, koji uključuje predstave malih scena, izvodi se u posve neprimjerenu prostoru Filodrammatike. Nadajmo se da taj problem postoji u svijesti odgovornih ljudi koji bi ga u doglednoj budućnosti mogli i trebali riješiti.

Tajana Gašparović