Glavom kroz zid

Glavom kroz zid

Redatelj Goran Golovko bio je u velikoj nevolji. Vjerovao je da će je svladati i dovijao se raznim urednostima svojstvenim obrazovanom redatelju. Glumci su također imali jaku vjeru, no ona nije mogla dodirnuti publiku

Davne Pirandellove dramske i komedijske konzekvence o upitnosti spoznaje istine učestalih protuslovlja realnosti i subjektivnih doživljaja njezina očitovanja rezultirali su takvom dramskom formom koja je sama sobom uspijevala iskazati relativnost, pa i nemogućnost saznavanja istine. Pa kako je Pirandello ono što je radio radio dobro, logično je da je za sobom povukao i ponekoga pisca koji osupnut njegovom posebnošću na neko vrijeme odustaje od svojih svojstava i upušta se u spekulativno-filozofijsko stvaranje nekakve dvostruke realnosti unutar koje se frustrirani pojedinac oslobađa malograđanštine i zalazi u područje svoje duhovnosti i svoje istine u njoj.

Upravo to, ili nešto slično, pa čak i suprotno ako se kaže drukčijim riječima, koje sve mogu izvrnuti naglavce, učinio je poznati kazalištarac i dramski pisac de Filippo kad je, valjda zabljesnut Pirandellovom slavom, svoj socijalni melodramski angažman na neko vrijeme, srećom ne zauvijek, zamijenio onim čime ga nije trebao zamjenjivati. Pa kako je de Filippo bio svakako pisac potvrđena i sjajna izraza, gotovo pupčano vezan uz realnost (moglo bi se čak kazati i uz poratni talijanski neorealizam u svojim Napuljskim milijunašima), on je s toga ničim dramaturški nedvojbenoga polazišta zašao u fabulu u kojoj mlada udana žena i njezin ljubavnik iskoriste tijekom mađioničarske predstave, potplativši mađioničara, trik iščeznuća osobe da bi pobjegli od ljubomorna muža u svoju ljubavničku pustolovinu. Pa kako je ljubavni par prevario i sama opsjenara, jer njihov bijeg nije trajao dogovoreno vrijeme predstave, nego se produljio na nekoliko godina, opsjenaru ne preostaje ništa drugo nego da muža, koji ustrajava da mu se žena vrati, uputi prema nekoj drugoj dimenziji, u kojoj su svi njegovi zahtjevi upitni, a samo pitanje povratka iščezle žene ovisno o njegovoj vjeri da će je osloboditi iz zatočenja u maloj kutijici... Opsjenar, dakle, uspijeva, spašavajući tako i sama sebe, da realnost prevarena muža iz koje je i začet njegov protest izbaci iz zbilje i premetne tek u pitanje njegove svijesti i vjere u nekakvu metafizičku, bolje reći paranormalnu, pojavnost. I to je vrlo zgodno, čak na verbalnoj razini od de Filippa i inventivno.

Ali to je dramaturški jednostavno besmisleno. Jer ako je prevareni muž koji je slijedeći opsjenara sebe priveo gotovo do umobolnice (i na razini radnje i na razini gledateljeve percepcije) zaista tako podatan za svakojaku manipulaciju, onda komad sam u sebi definitivno odustaje od svake dramske zanimljivosti i nužne napetosti razrješenja radnje na razini realnosti u kojoj je dramski udarac i začet. Vješt manipulator sa suparnikom čini što mu padne na pamet. Dramsko je načelo o jednakopravnosti sukoba preskočeno. A bez tog razloga za dramsku radnju, koga sve ostalo, ono zamjensko za dramsku realnost, može zanimati? Koga može zanimati recimo treće oko, izglednost fizičkog prolaza kroza zid do mora – ako vjeruješ i slično.

De Filippo je pogriješio. Za počelo drame uspostavio je istinsku realnost, ali je posve odustao od njezine siline i jednakopravnosti sukoba s opsjenarom. Sve je opsjenarski zamijenio opsjenom. Ipak, realnost nije mogao poništiti. Ona je i dalje živjela ispod gomilanja opsjenarskih riječi i zahtijevala svoj istinski sukob. I tu se sav de Filippov pirandelizam posve raspao. Realist de Filippo pobijedio je svoj uzlet u filozofiranje. Vratio se samu sebi. Za tu zamku koju je, možda i nesvjesno, sam sebi postavio zaista bismo mogli kazati da je to bila njegova la grande magia za očuvanje sebe. U odnosu na taj veliki povratak, propast komada La grande magia na praizvedbi 1948, njegovo dugogodišnje nepostavljanje na scenu i ove kritičke napomene mala su i posve neznatna cijena.

Redatelj Goran Golovko bio je, jasno, u velikoj nevolji. I vjerovao je da će je svladati. Možda ga je treće oko uvjeravalo da će proći kroza zid. Zasigurno je imao tu vjeru i dovijao se raznim urednostima svojstvenim obrazovanom redatelju. Pritom su mu zasigurno bili od pomoći scenografska rješenja Tihomira Milovca, semantički vrlo smisaona glazba Mirka Krstičevića i, osobito, dobar lako govorljiv prijevod Borisa B. Hrovata s talijanskoga na hrvatski književni jezik. A svakako i to što su glumci, posebno Ivica Vidović u ulozi Otta Marvuglia, profesora okultnih znanosti, i Frane Perišin u ulozi Calogera di Spelta, muža koji je ostao bez žene, imali jaku vjeru. No, već smo na neki način kazali da nas iz razloga koje smo razmatrali ona nije mogla dodirnuti.

Vlatko Perković