Zakašnjelo povijesno otrežnjenje

Zakašnjelo povijesno otrežnjenje

Zaista je zanimljiv tek drugi dio predstave, kad se u dramu razvija susret u kojem se Krleža, prema vlastitom priznanju, napio straha za cijeli život

Uspostavljanje, pa onda i profiliranje kazališta nije posao koji se može obaviti lako i brzo, a još je gore ukoliko je riječ o ambijentalnom teatru u prostoru nacionalnoga parka. Iako je Kazalište Ulysses zbog početnih financijskih injekcija i dostupne, a dotad neiskorištene infrastrukture imalo stanovitu prednost, tek u sedmoj sezoni pokazuje da se još razvija, i da polako napušta princip jedne predstave po sezoni uz nekoliko repriza. Dosadašnja repertoarna praksa nije upućivala na neku smišljenu strategiju, s iznimkom one godine kad se pokušavalo simbolikom zasićene Brijune i Goli otok dovesti u kontekstualnu vezu s Beckettovim Godotom.

Ove je godine cijelo brijunsko ljeto posvećeno Miroslavu Krleži – pomalo i liku, ali većinom ipak djelu. Simpozij Krleža danas, obnova monodrame Moj obračun s njima, koje se nakon dvadesetak godina prisjetio Rade Šerbedžija, kao i gostovanje kabareta Željka Vukmirice, koji Krležinim stihovima ne pristupa kao zaštićenoj nematerijalnoj baštini, samo su rubni dijelovi tog projekta. Okosnica su ipak dvije nove produkcije: Balade Petrice Kerempuha, za koje je obećano da će igrati i u Zagrebu, te takozvani središnji projekt sezone – dramatizacija Pijane novembarske noći 1918.

Zahtjevna zadaća prevođenja žanrovski neodrediva teksta, Krležine prepoznatljvo digresivne i razvedene reminiscencije, u vlastito mladenačko buntovništvo, prihvatio se Ivo Štivičić, scenarist s iskustvom upravo u pretvaranju Krleže u protočnu filmsku ili televizijsku radnju. S kazalištem pak Štivičić je imao bitno manje iskustva, i to se ovdje vidi, unatoč pokušaju redateljice Lenke Udovički da maksimalno razigra danse macabre, u što se, iz povijesne perspektive koje je Krleža još tada bio svjestan, pretvorila čajanka koju je u čast srpskim oficirima nesretnoga 13. studenog 1918. organiziralo Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena u dvorani zagrebačkog Sokola.

Pijana novembarska noć u Krležinu opusu ima posebno mjesto jer je jedan od onih tekstova koji su u gomili esejistike i dnevničkih zapisa ostali stršati kao svjedočanstvo iz kojega se čita složeni ideološki oslonac cjelokupnog djela, ali i lika koji je, možda i previše, obilježio cijelo prošlo stoljeće hrvatske kulture. Stilski i svjetonazorno reprezentativan, taj je tekst već postao žrtvom dramske prerade, kad ga je jednom davno Ljubiša Ristić postavio na Splitskom ljetu. Danas je, pak, pitanje koliko je ostalo od konkretnih optužbi koje tada mladi Krleža iznosi protiv šetebandjeraškoga građanstva; priglupa, kukavičkog i krvožedna vojnog vrha te, na kraju, političara koji se igraju masama kao dječaci mravima. Iako pisan iz retrospektive, dvadesetak godina poslije i u bitno promijenjenim okolnostima, Krleža iznosi gomile pojedinosti, kako povijesnih činjenica tako i tada aktualnih tračeva, što sve zajedno čini argumentiran i s razlogom zapjenjen galimatijas, gotovo neprevodiv na kazališni jezik, osim ako nije riječ o kazališnom timu koji je kadar držati na okupu tako raspršen sustav ponekad i slabo povezanih detalja. Ivo Štivičić u tome nije uspio, a Lenka Udovički, koja režira posve klasično, s uvijek jedinstvenim fokusom i urednim rasporedom lijepog i ružnog, komičnog i tragičnog, dramski napetog i zabavljački opuštenog, još i manje.

Raskola pritom ima nekoliko: najprije je to sam Krleža, koji je u nepromjenjivo podgrijanoj interpretaciji Sretena Mokrovića istodobno i pripovjedač i lik, ali kao da ga tih dvadeset i nešto godina ne dijeli od sama sebe, on jednako rezignirano opisuje zagrebački dernek kako u njemu i sudjeluje, što je neuvjerljivo i ne pomaže nijednom od tijekova radnje. S druge strane, jedini smisao doslovna prikaza dolaska srpskog generala, pregovora koje s njim trebaju obaviti hrvatski političari, zagrižena unitarizma gospođa iz boljeg društva ili poslovične spretnosti predratnih konobara, bio bi da se u jednakom vremenu i istom snagom prikaže i druga strana medalje, sve ono što su Vid Trdak i ostali trpjeli u Hrvatskom bogu Marsu. Bez njih, zagrebački dernek je tek, kako se to nekad govorilo, prikaz dekadentne buržoazije, koja, prije koreografski maštovito nego citatno potrebno, igra antonionijevski tenis bez loptice.

Zato je, unatoč trudu Nine Violić, Branislava Lečića, Mladena Vasaryja, Linde Begonja i koreografkinje Natalije Manojlović, zaista zanimljiv tek drugi dio predstave, kad se u dramu razvija susret Krleže i pukovnika Vesovića, dopisan kao epilog izvorniku. Ne samo zato što se, prema vlastitom priznanju, Krleža u tom razgovoru napio straha za cijeli život nakon što je čuo čuvenu prijetnju o »pomrčini koja jede ljude«, nego i zahvaljujući Nebojši Glogovcu, gostu iz Srbije koji je iznimno efektnom ulogom zasjenio sve ostale izvođače, ali i epizodi mladog Ivana Đuričića.

Pitanje je, međutim, čemu sve to: ako Kazalište Ulysses želi ovom herojskom gestom, godine 2007, abolirati Krležu od svega onoga što mu se događalo i prije i nakon 1990, čini se da je riječ tek o katastrofalno zakašnjelu potezu. Da je, na primjer, Ulysses otvoren ovom predstavom, smisla bi bilo više, ali vjerojatno ne i komercijalnog uspjeha. Zato Ulysses povijest objašnjava nakon što je ona već postala jasna svima, čak i onima koji su slijedili crvene ili crne niti. Za dubinsko čitanje zabluda i pravo otrežnjenje od novembra 1918, a možda i novembra 1943, (i) ovdje je izostalo hrabrosti i snage.

Igor Ružić