POVRATAK IZVORIMA TEATRA IGARA

POVRATAK IZVORIMA TEATRA IGARA

Unatoč prigovorima, lokrumski San ljetne noći a.d. 2007. označio je povratak novog i svježeg Shakespearea u Grad, koji mu zbog brojnih noći obilježenih njegovim komedijama, tragedijama, pastoralama i kronikama mora pružati prilike za nova čitanja

I 58. dubrovačke ljetne igre, u dramskom segmentu programa, nastavile su repertoarnu politiku određenu dolaskom Ivice Kunčevića za ravnatelja dramskog programa i Ivice Prlendera za intendanta: ambijentalnost, premijere Festivalskoga dramskog ansambla, koji je, uistinu, okupio elitu hrvatskoga glumišta; reprize festivalskih predstava iz prošlih sezona (ako se uopće mogu nazvati reprizama, poznato je da se na Igrama izvedbe prošlih sezona, uvijek, nadograđuju i nikako nisu samo reprize); uz od ove godine kazališnu radionicu Joška Juvančića, koja je sa studentima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti rezultirala još jednom premijerom. Nažalost, predstave Kazališta Marina Držića ove godine nije bilo jer Kazalište, od uistinu neprimjerena prošlosezonskog repertoara, Igrama nije imalo što ni ponuditi, a nije se nastavio ni prošlogodišnji uspješni lutkarski program. Bila su tu i dva promišljena gostovanja pa se, prema kvantiteti, dubrovačkom kazališnom ljetu nema što prigovoriti.

Nakon prošlosezonskoga dramskog programa sa starim Grcima i »povratkom na izvore europske civilizacije«, dramski program 58. igara, u premijernom dijelu, vratio se »izvorima teatra samih Igara«: bila su tu dva pisca koja od 1950-ih predstavljaju uporišne točke dubrovačkih kazališnih ljeta – William Shakespeare i Marin Držić.

SAN LJETNE NOĆI

Sve je počelo 21. srpnja premijernom izvedbom Shakespeareova Sna ljetne noći u režiji Dore Ruždjak Podolski na Lokrumu. Predstava je svakako ispunila svoju ulogu – uz Hamleta – Snom ljetne noći i počinje ambijentaliziranje Shakespearea u Dubrovniku. Redateljica je, zasigurno, najpoznatiju Shakespeareovu pastoralnu komediju pročitala na inovativan način, uz pojedina iznimna scenska rješenja, na prostoru ogoljelih lokrumskih hridi gdje se i vile moraju skrivati. Shakespeareov maniristički zrcalni san koji postaje teatar i teatar koji stvara san redateljica postavlja iz pozicije 21. stoljeća, u kojemu snovi često bivaju ogoljeni pa i zabranjivani, a sva ona bića koja dolaze iz natpovijesti – postaju i ostaju prikrivena i pokrivena u umu racionalnoga čovjeka današnjice. U Festivalskom dramskom ansamblu, treba spomenuti izvrsnu Renatu Sabljak (Puk i Filostrat), koja iako nije onaj vilinski Puk, poznat nam iz dosadašnjih čitanja, ipak uvijek ostaje prisutna na sceni; vrlo dobra Gorana Grgića kao Tezeja i Oberona – istinskog pokretača zbivanja, iznimnu Anu Begić, koja svoju Helenu gradi iz unutarnjih silnica nesnalaženja u humorom prožetih situacija, što se odnosi i na atensku obrtničku družinu – Milan Pleština, Jerko Marčić, Vedran Mlikota, Luka Juričić i Dušan Gojić. Bila je to Shakespeareova riječ bez kraćenja, predstava koja polazi od redateljsko-dramaturške koncepcije koja ima uporište u Shakespeareovim stihovima. Ipak, cjelokupno viđenje predstave iz kuta jednog stiha »o godišnjim dobima koja nisu više ista kao nekad« dovelo je do toga da višeslojni Shakespeareov komad nije mogao podnijeti toliku težinu konceptualnosti. Nedostatak humora, predugo trajanje te dinamički pad u središnjem dijelu najveći su problemi ove predstave. Ipak, lokrumski San ljetne noći a.d. 2007. označio je povratak novog i svježeg Shakespearea u Grad, koji mu zbog brojnih noći obilježenih njegovim komedijama, tragedijama, pastoralama i kronikama mora pružati prilike za nova čitanja.

DUM MARINU U POHODE

Premijerni slijed nastavio se 29. srpnja, ako ne najboljom, onda zasigurno najsimpatičnijom premijernom izvedbom 58. igara, majstorskom radionicom studenata zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti pod vodstvom Joška Juvančića s predstavom Dum Marinu u pohode kao kompilacijom tekstova iz Držićevih pastorala i fragmenata možebitnog kraja Dunda Maroja, izvedenoj u dvorištu Collegium Ragusinum – današnje dubrovačke Klasične gimnazije. Nova, mlada generacija studenata zagrebačke ADU prolazila je tu kroz dubrovački teatarski kairos: od Tirene prikazane onako kako su je igrali Marko Fotez i Branko Gavella 1950-ih, preko Venere i Adona, koje Juvančić postavlja u hipijevskom duhu i stilu 1970-ih i vlastitih iskustava s Držićem, ali i iskustava Ivice Boban s predstavom Play Držić 1978, do Novele od Stanca u suvremenim interpretacijama današnjih vremena, koja u Držiću otkrivaju i brojna pitanja nimalo humornih značajki. Nedostatak glumačkih osobnosti najveća je zamjerka tome po svemu zanimljivu čitanju Držića, no bila je to predstava koja propituje ne samo Držića nego i teatarsko vrijeme u kojem su Držićeva djela živjela na sceni.

ARKULIN

Premijere su završene 20. kolovoza izvedbom jednog od najneobičnijih Držićevih tekstova – gorke komedije Arkulin u režiji Krešimira Dolenčića u parku Umjetničke škole. Iako su sličnosti i povezivanja s ranijim Dundom Marojem i kasnijim Skupom neizbježna, Arkulin kao da je svojevrsna stanka između te dvije velike komedije, uočljiva je tu i dramaturška fragmentarnost i jezik koji podsjeća na dva stoljeća kasnije napisanu Stullijevu Katu Kapuralicu, dok se Arkulinova dramaturgija doima kao profanacija renesansne komedije, no s likovima koji su scenski živi i uvjerljivi, namjerno odabrani tako da humor unose već i zbog mjesta podrijetla. Dramaturški fragmentiranu i rableovskim jezikom pisanu Držićevu komediju o bogatom starcu, njegovoj žudnji za mladom Lopuđankom i Negromantu koji, začaravši svijet, Arkulinu uzima kuću i ime, s likovima koji ostaju zarobljeni unutar vlastite pohlepe i interesa, Dolenčić vizualno transponira u suvremenost, ostajući vjeran Držićevu tekstu, no naglašavajući interesnu pohlepu svih likova te poglavito Negromantovo upletanje, koje Arkulinu oduzima vlastiti identitet; stvarajući, na taj način, predstavu koja sjajno komunicira s današnjicom – gorku i crnu komediju bez sretnoga kraja. Predstavu je trebalo prostorno više razraditi jer dio prostora (kapelica i renesansna krčma) ostaje potpuno neiskorišten. Pojedinim glumcima nedostajalo je scenske energije za posve neobična Držića, no postava Arkulina svakako je pokazala da, uz poznate nam i višestruko interpretirane Držićeve komedije i pastorale, postoji i neki drugi Držić. Glumački treba istaknuti, u scenskim transformacijama, iznimna Arkulina Predraga Vušovića, Srđanu Šimunović kao Milicu, koja se humorom i najviše približila poznatim nam Držićevim likovima te Nikšu Kušelja (Lopuđanin Viculin, Aničin brat) u kojemu se naziru crte današnje dubrovačke mladeži. Nikša Butijer kao Kotoranin dobitnik je i ovogodišnjeg dramskog Orlanda, ne samo za tu ulogu nego i za ulogu u gostujućoj predstavi S druge strane.

Tako je premijerni segment dramskog programa 58. dubrovačkih ljetnih igara pokazao kako se, preko izvora dramske riječi Igara, može stvoriti zanimljivo, pa i neobično, dubrovačko kazališno ljeto.

REPRIZE I GOSTOVANJA

Valja istaknuti i već amblematski Vojnovićev Ekvinocijo u režiji Joška Juvančića na Lokrumu – najnagrađivaniju predstavu u povijesti teatra Igara, koja već četvrtu godinu izaziva isto zanimanje publike, ne pokazujući nikakve znake izigranosti ili premorenosti, uistinu, sjajnoga Festivalskog dramskog ansambla, te izvanrednu gostujuću predstavu ZKM-a S druge strane Nataše Rajković i Bobe Jelčića (koji su dubrovačkoj festivalskoj publici ostali u izvanrednu sjećanju predstavom Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje premijerno prikazanom 2002, predstavom koja je pomaknula granice dubrovačke kazališne ambijentalnosti i za koju su nagrađeni Orlandom), u prostorno ipak neprikladnu Revelinu. Uz prošlogodišnju premijeru – Eshilovu Orestiju, koja je ostala zarobljena unutar redateljske koncepcije Ozrena Prohića i zanimljivo gostovanje mađarskog Narodnog kazališta iz Miskolca s predstavom – političkom scenskom fantazijom Adieu Europe, Europe Adieu Paola Magellija i Željke Udovičić, može se zaključiti kako dramski program Dubrovačkih ljetnih igara, unatoč povremenim oscilacijama, plovi i dalje, otvarajući i neke nove teatarske vidike.

I ZA KRAJ ...

Bilo je to još jedno relativno uspješno dubrovačko kazališno ljeto, koje je potvrdilo specifičnost dubrovačke ambijentalnosti, ali koje opet ostavlja neka još prošlogodišnja pitanja neodgovorenim: pitanje dubrovačkih otvorenih prostora, danas doslovno okupiranih od turističkog ugostiteljstva i (ne)mogućnosti stvaranja teatra u njima, ponoćni program koji je isključivo prepušten glazbi i s njim povezani problem tzv. off-programa koji bi, stvarno, već jednom trebalo ozbiljno koncepcijski osmisliti.

Za sljedeću sezonu čelnici Igara logično najavljuju dramski program posvećen 500. godišnjici rođenja velikana hrvatske dramske riječi – Marina Držića. No takav program nužno je jako dobro i osmisliti i promisliti, da se 59. igre ne bi pretvorile u prigodničarski festival o dum Marinu Vidri.

Tomislav M. Bonić