Paradoks kazališnoga poistovjećenja

Paradoks kazališnoga poistovjećenja

Da se iste teme turbofolkizacije prihvate ostala domaća kazališta, predstava bi bila gledljiva, ali ne bi ništa rekla

U gotovo svakom programu domaćih kazališta postoji stavka o kazalištu koje treba biti ogledalo zbilje, kada je već ne može mijenjati. S istom je mišlju Glumačka družina Histrion krenula u svoju ovosezonsku, ili ovoljetnu, pustolovinu, ali zbilja koju zrcale mračna je svakonoćna takozvana kulturna ponuda metropole: klubovi u kojima urlaju narodnjaci, ono što se danas još ljepše zove turbofolk, a što se nekad prikrivalo specifičnim oksimoronom novokomponirana narodna glazba. Zagrebački orkestar vrlo je slobodna obrada jednočinke Jeana Anouilha Ženski orkestar iz pera redatelja Dražena Ferenčine, koja izvorniku dodaje većinu konteksta, a ostatak izvrće kako bi ispunio očekivanja histrionske publike, a možda i Histriona samih.

Zaplet je jednostavan: u kavanu sa ženskim, akademski obrazovanim orkestrom danas više nitko ne dolazi, pa ga stari vlasnik prodaje novom, za simboličnu jednu kunu, koji pak od kavane želi napraviti kafanu. Figura je čitljiva: u vrijeme agresivnoga kapitalizma prvi stradaju bastioni kulture, a ono po čemu je Zagreb možda sličio malom Beču pretvara se u specifikum Guče ili Žitorađa. Kako bi pojasnio svoju ideju, Ferenčina se nažalost odlučio i za ogoljelu indoktrinaciju: umjesto staroga gazde Iveka dolazi Mile, a Patriciji, Pameli, Suzani i Emi iz orkestra za šeficu dolazi estradna ćao–cakani–ne–ću–se–nerviram umjetnica Sanela. Unatoč kraćem individualnom otporu, narodnjaci pobjeđuju bez ostatka.

Iako u izvedbenom smislu ne donosi ništa novo, Zagrebački orkestar ipak je predstava važna po nekim aspektima, u kojima hrvatska kazališta, koliko god željela biti zrcalo zbilje, ipak ostaju tek zrcalo samima sebi, ispred kojeg se sve neiskrenije pitaju: Tko je najljepši? Ovdje je uobičajeni trash Histriona prešao u camp jer je napokon došao u neku vrstu dosluha s temom i uvijek željenim načinom prezentacije. S Anouilhom kao kolateralnom žrtvom, sve ostalo zaista jest odrađeno na histrionski način – gotovo poluprofesionalno, u pučkokazališnoj zezanciji koja prastarim vicevima i (samo)izrugivanjem želi po svaku cijenu izazvati smijeh, a sve češće dobiva samo sućutno izmicanje pogleda.

Shvati li ga se ozbiljno, i osnovna je teza komada problematična jer ako se Hrvatima i dogodio kapitalizam i posljedična vladavina tržišnih zakona, koji su žarko željeli prije nego što su shvatili što im zapravo donosi, na turbofolk ih zaista nitko nije prisiljavao. Dapače, vlastita im kultura, o kojoj Ferenčina tek naizgled brine, nije ni prije ni poslije ponudila ništa čime bi ga nadomjestila. Čini se da je redateljev zaključak sličan onom Borivoja Radakovića, koji je u najavi svoje drame Kaj sad? znao reći kako je rat s drogom unaprijed izgubljen. Očito nije drukčije ni s korovom narodnjaka, koji se, s druge strane, možda može smatrati i tek zabavom, ispušnim ventilom za kapitalizmom ispražnjene glave i tek pokoji napunjeni novčanik.

Ova predstava, međutim, otvara i sasvim drukčiji, ne svjetonazorni nego i poetički problem, a to je može li se na drukčiji način govoriti o onome što je, ovisno dakako o ukusu, odvratno, ljigavo, gadno i nisko? Drugim riječima, može li predstava o turbofolkizaciji biti gledljiva iz pozicije građanski uredna i narodnjacima nezaražena gledatelja? Da se iste teme prihvate ostala domaća kazališta, predstava bi bila gledljiva, ali ne bi ništa rekla. Naprotiv, Zagrebački orkestar, najviše zbog zaista posvećene i do transformacije dovedene interpretacije Nele Kocsis, paradoks dovodi do ispunjenja, a kazališnu publiku, koja se pri odlasku na predstave Histriona zavarava da ide u kazalište, pretvara u – kafanske goste.

Igor Ružić