Mušketiri i brkovi

Mušketiri i brkovi

Neville Tranter doslovce zapanjuje kako vlastitim glumačkim umijećem u ulozi sobara Klingera tako i izvanrednim animiranjem velikih lutaka kojima svakoj pojedinačno daje potpuno drukčiji i vrlo jasno personalizirani glas. Već samo njegovo umijeće u stvaranju složenih dramskih, komičnih, crnohumornih i grotesknih situacija zadivljuje – nudeći izvanredan praznik lutkarstva

»Lutke mi izgledaju kao posljednji odjek uzvišene i lijepe umjetnosti neke prošle civilizacije«, zapisuje davne 1902. engleski scenograf i kazališni reformator Gordon Craigh. Bi li Goethe uopće napisao Fausta da nije imao vlastito lutkarsko kazalište, za koje je stvorio mnoštvo komada, a neposredno nadahnuće za Fausta pronašao u staroj lutkarskoj igri Uhrfaust? Tko zna što je sve na repertoaru svojega lutkarskoga kazališta davala George Sand, kada je u svom dvorcu kod Nohanta u sezoni 1872. imala čak 120 komada? Ili možda George Bernard Shaw, kada je rekao kako se ne bi iznenadio da uskoro lutkarski teatar zauzme mjesto koje ima kinematograf?

O vrijednosti i važnosti lutkarske umjetnosti posvjedočio je i upravo završen obljetnički 40. PIF, posvećen hrvatskome lutkarstvu – najstariji zagrebački kazališni festival, na koji je stiglo šesnaest predstava iz sedam zemalja. Dva žirija, dječji i međunarodni stručni, realno su izdvojili dvije najbolje festivalske predstave. Nagradu Vrtuljak dječjeg žirija dobila je predstava Tri mušketira Kazališta Alfa iz češkoga Plzena, dok je prema odluci međunarodnoga žirija nizozemska predstava Schicklgruber alias Adolf Hitler nagrađena Milanom Čečukom. Neville Tranter, jedan od naboljih svjetskih lutkara, već je treći put nagrađen na PIF-u: prije osam godina za animaciju u predstavi Saloma, a 2002. sa svojim Moličreom osvaja PIF-ov Grand Prix. Njegova kazališna trupa bitna je ne samo za tehničku dotjeranost predstave nego i za njezin sveukupni dojam: ovogodišnji Schicklgruber alias Adolf Hitler utemeljen je na posljednjim danima života nacističkoga diktatora u berlinskome bunkeru 1945. Premda se ne može zanemariti uspješna režija Thea Fransza, tekst pisca Jana Veldmana i oblikovanje svjetla Desiree Van Gelderen, na sceni sve ipak djeluje kao vrhunsko kazalište jednog glumca – Nevillea Trantera. On doslovce zapanjuje kako vlastitim glumačkim umijećem u ulozi sobara Klingera tako i izvanrednim animiranjem velikih lutaka kojima svakoj pojedinačno (od Hitlera, preko Goebbelsa, do Ewe Braun ili Smrti) daje potpuno drukčiji i vrlo jasno personalizirani glas. Već samo njegovo umijeće u stvaranju složenih dramskih, komičnih, crnohumornih i grotesknih situacija zadivljuje – nudeći izvanredan praznik lutkarstva. Ipak, zbog čega su autori izabrali tematizirati najteže zločince u povijesti čovječanstva u mediju lutkarstva, koji stilizacijom neizbježno donosi više komičnih elemenata (pa bili oni crnohumorni ili groteskni), što ih zapravo nismo bez nelagode kadri povezati s likovima na sceni? Možda je baš taj napor da se sagleda i cilj izvedbe i prava slika zločinaca koji pred neizbježnim porazom i smrću pokazuju banalne ljudske slabosti, sve vrijeme potiskivane bahatošću i okrutnošću, bio prava namjera umjetnika, koji tek u jednom sablasno dojmljivu prizoru ukazuju na užas što su ga ti naizgled bespomoćni protagonisti proizvodili: Goebbels kaže sobaru Klingeru kako mu je ubio majku jer se o njoj govorilo da simpatizira Židove. Tranter u ulozi Klingera tada dojmljivo odigra kratki trenutak duboke boli, ali istodobno i straha da pokazivanje normalne reakcije ne bi i njega odvelo u smrt i u tom se trenutku jasno otkriva kako je scenski privid da Klinger manipulira lutkama popuno pogrešan i da upravo ti groteskni, ali stravični likovi određuju sudbinu običnoga čovjeka koji im služi. Potpuno suprotnu ulogu ima lutka Smrti, koja je unatoč svojoj nespretnosti ipak vođa danse macabrea u kojem će veliki zločinci biti svedeni na dimenzije sitnih ljudskih duša. Ti elementi vrhunski obogaćuju značenjsku slojevitost Schicklgrubera alias Adolfa Hitlera.

Plzenski Alfa Teatar uspješno se predstavio sjajnom komedijom Tri mušketira, nastalom prema motivima popularnoga romana Alexandrea Dumasa. Jednosatna predstava iznimno brza ritma i snažne interpretativne energije sačuvala je tek glavne točke fabule romana, koje je pomaknula prema svojevrsnoj ginjolskoj karikaturi, izazivajući salve smijeha nizom dopadljivih gegova uokvirenih efektnim songovima koje su izvodila trojica glazbenika smještena ispod povišene pozornice s lutkama, a povremeno su im se pridruživali i glumci – animatori lutaka. Bogata češka lutkarska tradicija spojena sa u toj zemlji iznimno popularnim i kvalitetnim kabaretom, rezultirala je predstavom koja je i odrasle gledatelje i djecu oduševila vizualnim atrakcijama i virtuoznim animiranjem brojnih marioneta (likovi su imali po nekoliko lutaka s različitim izrazima lica), a najmlađu publiku ponajprije prema njima građenim komičnim situacijama. Uz Plzenjce, u Češku je otišla i nagrada Tibor Sekelj za najhumaniju poruku iz predstave Štene ili špinat, priče o zelenome psiću, o ukidanju predrasuda, o suosjećanju i prihvaćanju drukčijih i različitih. Devet radova pristiglih iz hrvatskih lutkarskih kazališta i s osječke Umjetničke akademije na obljetničkome izdanju PIF-a dokazali su da domaće predstave uglavnom ne zaostaju za inozemnima – nagrađen je iznimno zahtjevan rad zadarskih lutkara, točnije, svjetlo koje je oblikovalo posve iščašenu, umjetnički hrabru Ljepoticu i zvijer. Nagrađeni su i studenti Umjetničke akademije iz Osijeka jer su bljesnuli vještinom svojih ruku predstavivši teatarom sjena Saint-Saënsov Karneval životinja, dok je splitski Mate s onega svita u sudaru mediteranske i islamske civilizacije promicao humor kao najmudrije rješenje svih sukoba.

»Čini se da u ovim našim nesretnim prostorima nemreš imati dobar proizvod i zadržati ga na pošten način (ma koliko šutjela o njemu)«, piše umjetnička voditeljica festivala Livija Kroflin u uvodniku kataloga 40. PIF-a. U tom uvodniku, kao i tijekom festivala, a posebno na njegovu svečanom otvaranju, bilo je posve jasno da se oko PIF-a i organizatora Međunarodnoga centra za usluge u kulturi počinju zbivati destruktivne, spletkarske igre. Dakako, tijekom izrazito gusta programa predstava, izložaba, promocija novih izdanja knjiga, uličnih programa i lutkarskih radionica za djecu nije bilo moguće doznati o čemu je riječ, osim da je 41. PIF upitan. Na osnovi elementarne logike i impozantna životnog iskustva četrdesetogodišnjeg festivala, kazališnu mu dasku ne sapunaju oni koji na njemu krvavo rade: bit će da se obistinjuju riječi engleskoga kazališnog reformatora s početka priče.

Dubravka Lampalov