Hamlet kao vršnjak

Hamlet kao vršnjak

Referencije na popularnu kulturu ne smiju zavarati: riječ je o intelektualno dinamičnome kazalištu koja se prema teatarskim konvencijama postavlja izazovno, što je najbolje vidljivo u dokidanju pojma podjele uloga

Na ovogodišnji Festival svjetskoga kazališta u Zagreb prvi put stiže jedno od najuglednijih mađarskih kazališta, budimpeštanski Krétakör, s predstavom Crna zemlja redatelja Árpáda Schillinga. Hrvatskoj je ta alternativna kazališna družina poznata s Festivala malih scena u Rijeci, gdje su njihov cirkusko–sadistički Woyzeck i intimističko–minimalistički Galeb jednodušno osvojili struku. I dok će se u Crnoj zemlji predstaviti kabaretskim teatrom koji se crnim humorom hvata ukoštac s mađarskom političkom zbiljom, pretposljednja premijera Krétaköra održana je u jednoj budimpeštanskoj srednjoj školi. U njoj Shakespeareova Hamleta igraju svega tri glumca, u praktički bilo kakvu prostoru od otprilike četiri četvorna metra, omeđena sa sve četiri strane malim gledalištem. Neposrednost kontakta s publikom naglašena je, osim fizičke blizine, i čestom interakcijom, koja kao da ostavlja dojam improvizacije. Schilling je predstavu, međutim, realizirao vrlo preciznim redateljskim rukopisom, a usporedbe s Galebom svode se isključivo na minimalizam i intimnost.

Predstava nosi naslov hamlet.ws, što osim na internet asocira i na workshop, no jasno je da članovi družine Krétakör nisu željeli edukativnu radionicu Hamleta, nego pokazati za što je sve kazalište sposobno kada raspolaže minimumom sredstava, pa su je tako za ljetnih praznika igrali i pred odraslom publikom. Teško je pobrojati umijeća kojima su József Gyabronka, Roland Rába i Zsolt Nagy, tri glumca različitih karaktera, dobi i naobrazbe kao u igri ponijeli teret ogoljenosti pred publikom, raspolažući isključivo samima sobom i titanskim tekstom, koji je doživio dramaturšku obradu dodavanjem klasičnih, ali i Eminemovih tekstova. Glumci su sami proizvodili i eklektičnu scensku glazbu u rasponu od folklornih napjeva i opernih recitativa do elektronike i hip–hopa spomenutog autora za prizor Hamleta i Gertrude. Brojni specijalni efekti doživjeli su kulminaciju u završnom prizoru, kada su glumci zamolili publiku da zajedno s njima zatvori oči i koncentrira se na munjevitu zvučnu izmjenu replika i mačevalačkih poteza, kako bi ih otvorila pri provali krvoprolića ostvarenoj po uzoru na akcijske filmove, od kojega ni publika nije bila pošteđena. Referencije na popularnu kulturu, međutim, ne smiju zavarati: riječ je o intelektualno dinamičnome kazalištu koja se prema teatarskim konvencijama postavlja izazovno, što je najbolje vidljivo u dokidanju pojma podjele uloga. One naime nisu raspodijeljene na tri glumca, nego je svaki od njih barem nakratko tumačio sve važne uloge. Pritom se glumac munjevito prebacivao iz uloge Hamleta u ulogu Klaudija, iz Ofelije u Hamleta, i to ne samo usred prizora nego i usred replike. Pritom je Hamleta na početku drame pretežno utjelovljivao najmlađi od trojice glumaca, Nagy, zatim Rába, a u petom činu najstariji, Gyabronka. Motiv sazrijevanja, pogled na Hamleta kao vršnjaka bio je, međutim jedini element po kojemu je hamlet.ws predstava za srednjoškolce, a po svemu ostalome poslastica za sve one koje kazalište ispunjava znatiželjom.

Ivan Ćurković