Zameteno u papiru

Zameteno u papiru

Četvrta sestra daleko je ispod razine na kojoj se rastvaranje i ogoljavanje kazališne iluzije smije događati

Četvrta sestra, priča o tranzicijom uništenoj Rusiji, o pobrkanu sustavu vrijednosti, gdje se Versace miješa s Dostojevskim, a Bulgakov s Britney Spears, gdje Anton Čehov Januszu Glowackome ne ostaje tek parafraza u naslovu nego i u repeticiji dramaturških prizora kao i u atmosferi čekanja karte za bolji svijet (Amerika), na repertoar Gavelle postavljena je 19. travnja. Njegov pogled na svijet veseo je pogled na neveseli svijet, piše o Glowackome prevoditelj Mladen Martić u tekstu Janusz Glowacki – kvadratura kruga. »Tko ovdje vlada?«; »Kamo je otišao novac?«; »Kako živjeti?« – pitanja izrečena u Četvrtoj sestri uobičajena su pitanja svih tranzicijskih zemalja, pa je tragikomičan odgovor na njih moguće dobiti i u nas. Ipak, Strelecova je predstava ostala na razini prepoznavanja situacije, ne ostvarivši bogatstvo slojeva koje u ovoj proslavljenoj drami ispisuje Glowacki. Redatelj je Samo M. Strelec Četvrtom sestrom, prema vlastitome priznanju, priredio kazališni eksperiment, htijući suočiti publiku s glumcem i tekstom, bez glazbe, bez scenografije i bez izmjene svjetla. Utemeljivši redateljski koncept na redukciji, u sirovu raw formatu, Strelec je za takav radikalni povratak glumcu na Gavellinim daskama trebao i sebi i ansamblu postaviti znatno više kriterije – savršenstvo izvedbe i potpunu ujednačenost igre. U slučaju neuigrana ansambla procjep se otvara između triju sestara (Jelene Miholjević kao Vjere, Nataše Janjić kao Tanje i Bojane Gregorić Vejzović kao Katje) u suigri sa četvrtom – Sonjom Oniščenoko/Koljom u primjerenoj kreaciji Nenada Cvetka. Bezvoljna gluma Ivice Vidovića kao Generala, prenapregnuta Babuška Dubravke Miletić, formalni Boris Svrtan kao Jurij Aleksejevič te blistava minijatura Franje Dijaka u ulozi Stjope tek su poneki neskladni primjeri iz Četvrte sestre. Bijeli papirići koji tijekom dvosatne izvedbe padaju jednakim tempom i u jednakoj količini na pozornicu smetaju u neuspješnu pokušaju razigravanja volumena scene, jednako kao i u banalnosti asocijacija. Nažalost, Četvrta sestra daleko je ispod razine na kojoj se rastvaranje i ogoljavanje kazališne iluzije smije događati – nekoliko redateljskih dosjetki i šarmantnih trikova koji će publiku navesti da pomisli kako ih se cijela ova priča tiče u biti su isprazna razina formalne komunikacije, daleko od autentične snage i Glowackoga i Čehova, a o časnu imenu kuće Branka Gavelle da i ne govorimo.

Dubravka Lampalov