Tko nema ožiljka, nema ni priče!

Tko nema ožiljka, nema ni priče!

Izvedbeno, predstava zadržava oštrinu izvornika, ali mjestimično pati i od uobičajene ekspresivne banalnosti

Kazalište za mlade, točnije za one koji su uvijek između svijeta djece i svijeta takozvanih odraslih, u Hrvatskoj ima tek jednu stalnu adresu, na kojoj funkcionira s promjenjivim uspjehom, ali i žarom. Taj žar podjednako je prosvjetiteljski, kao i produkcijski motiviran, a kako je Kazalište Mala scena svjesno i jednog i drugog, i uspješno u onome što radi, njihov plan treba poduprijeti. Pogotovo zato što u posljednjih nekoliko produkcija, Ifigeniji Lane Šarić i Slijepim ulicama Gordane Ostović, zaista pomiču ustaljene granice obraćanja ciljanoj i iznimno osjetljivoj populaciji.

Nakon domaćih autorica na red je došao i uspješan mladi njemački dramatičar hrvatskog podrijetla Kristo Šagor, i njegov tekst Zabranjeno za mlađe od 16. Nažalost, predstava je odmah nakon premijere doživjela pomalo čudnu sudbinu, jer je zbog dva, tri zagrljaja i poljupca proglašena skandaloznom, uz bombastični novinski naslov o poticanju homoseksualne ljubavi u predstavi namijenjenoj adolescentima. Ostavi li se postrani terapeutski učinak ostavljanja i drukčije mogućnosti od uobičajene, pogotovo u spomenutim godinama života kad se svijest formira, ponekad i zauvijek, pa makar i na štetu sama posjednika te svijesti, novinska je reklama predstave jednostavo promašila.

Jer kao što ni Slijepe ulice nisu propagirale prostituciju i delinkvenciju, ili kao što ni Ifigenija ne potiče samoubojstvo, tako ni Zabranjeno za mlađe od 16 nema s homoseksualnošću nikakve veze. Čak bi se moglo reći da bi bilo bolje da ima, jer onda bi bila ugodnija od drame koja govori o posljedicama rata i krize opustošenim sudbinama ljudi koji to još ni nisu postali, barem ne u onom smislu u kojem svojim glasom mogu, barem nominalno, sudjelovati u odlučivanju o svojoj sudbini. U središtu drame, koju je pri prevođenju Andy Jelčić, vjerojatno u suradnji s redateljem Ivicom Šimićem, i bitno lokalizirao, dvije su djevojke i mladić, petnaestogodišnjaci koji još ne znaju tko im glavu nosi, ali se jako žure saznati, i to putem igre koja više nije samo igra. Umjesto kao u filmovima gdje maloljetnice uspijevaju smotati i nadmudriti starije, roditelje ili pohotnike, a ponekad oboje u istoj osobi, antijunaci ove drame ostavljeni su na smetlištu tuđih sudbina u, zbog neznanja i zapravo nevine želje za spoznajom, pogrešno usmjerenoj potrazi za vlastitom. Njihove manipulativne igre, seksualno usmjerene tek u provedbi, ali ne i u namjeri, dovode do otkrivanja njihovih mentalnih ožiljaka jer, kako kaže jedna od njih, »Tko nema ožiljak, nema ni priču!«.

Izvedbeno, predstava zadržava oštrinu izvornika, koji podosta duguje i valu nove europske drame, ali mjestimično pati i od uobičajene ekspresivne banalnosti, koja je već postala stil produkcija Kazališta Mala scena. Kad se vikom nadomješta snaga, glasom gesta, a nepotrebnim mahanjem unutarnja promjena, kazalište postaje pamflet, i na njegovu rubu ponekad plešu i Csilla Barath-Bastaić i Lana Gojak i, nažalost, Luka Petrušić. Možda problem leži u pokušaju svojevrsna povratka u vlastite godine zbunjenosti i izgubljenosti, ali čak i ako jest tako, a to bi značilo da je učinjeno u najboljoj namjeri, pogrešan je put. Plošni pristup gdje glumci igraju da igraju adolescente mogao bi samo uroditi suprotnim plodom i posljedičnim gubljenjem vjerodostojnosti, koja bi, uz dobru priču, trebala biti zalog i ne samo kazališta za mlade.

Igor Ružić