Kamo nas sve to vodi?

Zagrebačko kazalište mladih: Ivana Sajko, Arhetip: Medeja / Žena-bomba / Europa, dramska trilogija, red. Ivana Sajko, Dora Ruždjak-Podolski, Franka Perković

Kamo nas sve to vodi?

Uza sve napore redateljica (uza samu autoricu, Dore Ruždjak-Podolski i, najuspjelije, Franke Perković), u svemu tome (gotovo) ničega dramskog nema: Ivanu Sajko čitali bismo, ne bismo za njom hodali, ni podrumom, ni vlažnim i prašnim hodnicima, ni scenom

»Vitalnost umjetnosti nije u tome da se slijede definicije, već u neposluhu. Barem što se tiče umjetnosti koja mene osobno zanima. Stoga smatram kako je pitanje žanra suvišno, no pritom si ne umišljam da je moj odnos prema tekstualnom oblikovanju prevratnički niti revolucionaran, već jednostavno u skladu s načinom na koji danas živimo i konzumiramo umjetnost. U načine kojima promišljamo svijet uvedena je nesigurnost kao jednakovrijedan čimbenik…«, kaže autorica dramske trilogije Žena-bomba (objavljene kao — proza) Ivana Sajko. No, proklamacije i manifesti nikada nisu bili dovoljni, pa ni u ovom slučaju: zakonitosti zastarjele i dekonstruirane forme ipak ostaju jači, pa tako i proza ostaje proza: monološka, paradramska, koralna — no ipak proza. Vitalnost umjetnosti (između ostaloga) nije u neposluhu spram definicija kao takvih, ni u destrukciji forme koja se može odčitavati i kao narativna, i kao dramska, nego prije u konstrukciji autentično novoga kojim se sama definicija proširuje i prilagođava novim okolnostima (koje, nota bene, nitko ne niječe, pa ni oni koji su izabrali danas zazornu konzervativnost).

Ivana Sajko izabrala je nešto posve drugo: u nas razmjerno novo, u svijetu poznato. Hibrid koji se ukorijenio u ekscesne aspekte suvremene realnosti, koliko i u postmodernističku praksu pretapanja i razaranja čistih oblika, zajedno s novim poimanjem umjetnosti, gdje neizbježna i vrlo stara definicija zrcala realnosti zadobiva značenje zrcala kaotične realnosti, pa stoga i sama mora biti kaotično-hermetična. Zaista je svijet oko nas takav: neoliberalizam, globalizacija, tranzicija, cinizam umotan u ruho humanizma — učinili su sliku svijeta mutnijom no prije samo dvadesetak godina. Doista se u njemu svaki čovjek osjeća nesigurnijim nego prije: to je, pak, cijena slobode kako je danas shvaćamo; u totalitarnim režimima, za one koji slijede pravila nesigurnosti praktički nema.

Umjetnost ipak nije takvo zrcalo realnosti: u njoj postoje neka pravila upravo zato da bi se mogla zvati umjetnošću, i zato da bi zbunjenu čovjeku današnjice ponudila neku čvrstu uporišnu točku — kako su govorili (zaboravljeni) egzistencijalisti, sidro bačeno u vječnost, ne u prolaznost, pomodnost, promjenljivost i propadljivost. A peripatetički odraz koji nudi Žena-bomba, taj niz monologa u šire shvaćenu prostoru kazališta, u kojem protagonistice slijedimo iz podruma do scene, upravo je odraz (koliko, zanimljivo, soc-realizma u toj riječi) kaotična bunila koje kao kakav underworld egzistira ispod tobože uređena današnjega svijeta: u njemu nema nikakva sidra, i ničega što bi, na bilo kojoj razini, nadilazilo trenutak.

Nebulozna i zatvorena Medeja, i odveć razigrana, koliko i eliptična, Žena-bomba (u korektnoj interpretaciji Katarine Bistrović Darvaš), tek su uvod u Europu, glavni i zaključni dio trilogije. Dugi monolog Europe, mitskoga bića i personifikacije današnjega ujedinjenog kontinenta, koji magistralno izvodi Ksenija Marinković, doista je bolna, duhovita, aluzivna i čudesna priča o prijetvornome Feniksu koji se rađa iz vlastitoga pepela, licemjerno poričući prošlost, sav predan dvojbenoj viziji budućnosti. Bludnica Europa tu je pred nama u svoj svojoj etičkoj bijedi, svedena na golu egzistenciju, tako reći na trend: kao što se prije ratovalo (a danas o uzrocima i posljedicama više ne želimo ni čuti), danas je na dnevnome redu unifikacija koja briše granice, ali i pradrevne identitete i entitete. Kazališta tu je malo, zapravo tek nominalno — ali je, sred poprilična broja parola i općih mjesta, mnogo i istinske zapitanosti nad našom sudbinom: ta Europa, koju siluju i koja siluje, kamo će nas sve odvesti? I što će biti sljedeći trend? Na to pitanje ne možemo jednoznačno odgovoriti, ali ono nas ne može ni ostaviti ravnodušnima.

Predstava, pak, može. Razmišljanja i metaforično-fabularni konstrukti Ivane Sajko pripadaju prozi, ogledu i romanu: zanimljivi su, pokazuju njezinu otvorenost i specifično razumijevanje velikih tema našega doba, erudiciju, rječitost i nedvojbenu relevantnost; dapače, vrijedni su svake pohvale za hrabar iskorak izvan uskih shema koje u nas tradicionalno prevladavaju, slagali se mi s njima ili ne. Ipak, uza sve napore redateljica (uza samu autoricu, Dore Ruždjak-Podolski i, najuspjelije, Franke Perković), u svemu tome (gotovo) ničega dramskog nema: Ivanu Sajko čitali bismo, ne bismo za njom hodali, ni podrumom, ni vlažnim i prašnim hodnicima, ni scenom.

Boris B. Hrovat