Dvosjekli mač

Dvosjekli mač

Dodvoravanje masama mainstreamom i populističkom vizijom književnih djela otkriva klasičnu boljku institucionalnoga kazališta — gubljenje svježine i oštrine predloška u prevelikoj stilizaciji

Supstrat multikulturalnosti i posezanje za orijentalnom egzotikom u svrhu prezentacije ciljanog univerzalizma ideja je koja trajno opstaje u zapadnoj kulturi. Dobar dio naprednoga kazališta 20. stoljeća izrastao je na kombiniranju raznih povrataka u prošlost, na eklekticizmu spram Istoka i na preuzimanju trajnih i stoga univerzalnih modela izvedbenih elemenata.

Prva produkcija najavljenog ansambla HKK Zadar — Priče iz 1001 noći, u režiji Ivana Lea Lema (koji potpisuje i tekst i preradu arapskog izvornika) ne kreće se ni prema naprednoj adaptaciji ni prema radikalnoj reinterpretaciji. Omeđena klasičnom i očekivanom kičastom scenografijom (uz iritantnu videoprojekciju globusa i klišeiziranih simbola) i već viđenim kostimima, Lemova se vizija smješta u lako prohodnu i djetinjasto čitljivu zapadnjačku bajku o Orijentu zaslađenu autorovim tekstom koji obiluje pamfletima o ljubavi, ratu i ženama u stilu new-agea. Okvir izvornika gdje Šeherezada (korektna, ali ponešto sladunjava Barbara Vicković) priča Šehrijaru (vrlo solidna izvedba Mirka Šatalića) priče iz 1001 noći Lemo ispunjava suvremenom tematikom, u kojoj dominiraju aluzije na Bliski istok i feminističke preokupacije njegovih likova. Redateljeva osobna poruka usmjerena protiv patrijarhata i militarizma ostaje slabašan glasić koji se izgubio u pokušaju stvaranja spektakularne vizualnosti. Pa upravo je to temeljna slabost Lemova pristupa: klišeizirana koreografija Sanje Petrovski, čiji je ritam u neskladu s redateljevim izborom glazbe (nedostatak bilo kakve svježine u odsutnosti autorske glazbe taj je važan segment sveo na puki random soundtrack), očita neravnoteža uigranih i već etabliranih aktera u odnosu na nepoznate izvođače izabrane putem audicije; te konačno predugih, gotovo devedeset minuta trajanja — sve su to elementi koji su po mom viđenju stvorili pseudospektakl.

Unatoč tome izvedba ima i svoje vrhunce. Nedvojbeno je to sjajna izvedba Jasne Ančić, koja je snagom i dubinom zasjenila druge; s njezinom je ulogom Lemo ostvario ponajbolje sekvence (ponekad začudna, gotovo arrabalska okrutnost Radhwe). U istu kategoriju pripada i Jolanda Tudor u ulozi Kleopatre, koja je uspjela podignuti adrenalin i katkad čak izazvati temeljnu kazališnu situaciju — empatiju gledatelja. S druge strane Lemova invencija — sekvenca isfrustrirane pornoglumice u tumačenju Žane Bumber, potaknula je najviše smijeha i zabave; autorova usmjerenost na trivijalne sitnice iz svakodnevice rezultirala je ipak karikiranim izrazom (ponajviše u izvedbama Kazuhira Tamarija i Gabrijele Meštrović- Maštruko). Stoga je neujednačen ritam kvalitativnih cjelina rezultirao iskrzanom dinamikom u kojoj se mjesta našlo čak i za dekontekstualizirano čitanje sufizma (putem citiranih stihova Rumija na ovitku programske knjižice).

Nema dvojbe da je namjera bila kao prvi projekt nove kazališne produkcije u Zadru ponuditi vizualno bogatu i širim masama dopadljivu osuvremenjenu bajku. Uspjeh u publike na premijeri i prvoj izvedbi pokazuje da je taj naum uspješno proveden. U kazališnim pak okvirima odveć često viđena i ponekad vrlo naporna egzotika uvijek je dvosjekli mač. Dodvoravanje masama mainstreamom i populističkom vizijom remek-djela književnosti otkriva klasičnu boljku institucionalnoga kazališta — gubljenje svježine i oštrine predloška u prevelikoj stilizaciji. Bez radikalnijih zahvata u eklekticizmu snage nema, osim stvaranja komercijalnoga kazališnog proizvoda — što Priče iz 1001 noći, HKK Zadar i Ivana Lea Leme uistinu i jesu.

Mario Županović