Svijet u susjedstvu

Svijet u susjedstvu

Uvjeti predaje (Proposition)

Uz Luthardta i Kaurismakija ovogodišnje pulske vrhunce čine veličanstveni 3–Iron Kima Ki–duka i Hillcoatov divlji i iskonski vestern The Proposition, koji će ostati upamćen po brutalnom i nježnom Dannyju Hustonu, ali i čudesnom Johnu Hurtu

Kao i svake godine, Istra u drugoj polovici srpnja postaje hrvatska filmofilska meka. I dok su zidine motovunskog Kaštela prilično klimave, što i ne čudi nakon svih onih partijanerskih stampeda, pulska Arena još odolijeva zubu vremena. No, dok festivalski VIP–gosti tijekom dana blaguju u antiseptičnim istarskim stancijama iz snobovskih gastrovodiča i hlade se u njihovim bazenima, predani filmofili sklanjaju se od žege u klimatizirane prostore pulskoga Circola i motovunskog kina Bauer, gdje već u ranim popodnevnim satima započinju filmske projekcije onih malih velikih filmova koje je, kao u slučaju Pule, selektor ocijenio nedovoljno srednjestrujaškim za Arenu. No, povijest Cannesa i venecijanske Mostre naučila nas je da su najbolji filmovi upravo oni koje gotovo nitko nije vidio (lani je to u Puli bio Diler). Zato ovogodišnjem pulskom izdanju međunarodnoga programa možda nedostaje malo više hrabrijih filmova i autorskih eksperimenata, jer se pogrešno vjeruje da je pulska publika konzervativnija od motovunske, premda to još ne znači da je strani film u Puli loš. Jer, priznali mi to ili ne, publika koja odlazi u Arenu pogledati Karaulu, jer je još nije vidjela u kinima, i potomci Jure Granda iz Kringe koji se bude u vampirskom ponoćnom terminu da vide kako se Nick Cave u Propositionu snašao u ulozi scenarista, dva su odvojena univerzuma.

U eri postrujanskih paranoja, u kojoj se već i arapskim nogometašima atribuiraju epiteti ‘smrdljivih terorista’, ni Pula nije mogla ostati ravnodušna na istraživanje terra incognita trenutne političke psihologije. Abu–Assadov Paradise Now snimljen na lokacijama Nablusa i Nazaretha, doista je junački pothvat. Ono što u filmu uznemiruje autorov je pokušaj da junake prikaže kao momke iz susjedstva, koji doslovno odlučuju eksplodirati od života. Oni su dio istoga sustava u kojem je već sve razneseno. No, autorov je rukopis toliko uravnotežen i iznijansiran, da njegovi militanti nisu tretirani kao čudovišta, pa time njihova običnost postaje još jezivija. Autorova filmska priča počiva na gestama, očekivanjima i unutarnjim razdorima. No, tamo gdje se Santosh Sivan u koketiranju s istim motivom (šifra: The Terrorist) ponaša poput pjesnika nasilja, kad crvene latice počnu lepršati u slow motionu oko crvenoga detonatora eksploziva, Abu–Assad je mnogo realniji. No, oba filma dio su istoga globalizirana svijeta koji je bombaše samoubojice pretvorio u kulturnu ikonu, kao što su to nekoć bili Bonnie i Clyde i Ptičar iz Alcatraza.

Na sličnom postrujanskom kolosijeku zatekao se i Paul Greengrass, koji u nabrijanom Letu 93 secira etiku i politiku komemoracije 11. rujna kroz morbidno voajerističku priču o skupini građana vojnika (portretiraju ih natrurščici), koji odluče srušiti oteti avion kako bi obranili američke institucije moći kao moguće terorističke mete. U isti mah eksploatacijski orijentiran i trezven, Greengrass nije izbjegao agitpropovske škare. Citat na odjavnoj špici radne kopije filma koji glasi »Američki rat protiv terora je započeo« zamijenjen je propagandističkim citatom »Posvećeno uspomeni na sve one koji su izgubili živote 11. rujna 2001.«. No, kakve god bile autorove namjere, čini mi se da Greengrassov film odaje počast žrtvama 9. studenoga upravo onako kako će se to svidjeti Bushu.

Aluzije na suvremene bliskoistočne tragedije prisutne su i u prekrasno snimljenoj ali na trenutke odveć shematiziranoj elaboraciji irskih povijesnih patnji Vjetar koji povija ječam Kena Loacha, koji slijedi retoriku Zemlje i slobode, samo što španjolski građanski rat zamjenjuje skupinom Iraca s kačketima od tvida, koji su se udruživali u dobrovoljne gerilske odrede za borbu protiv britanskih okupatora. U filmu je Churchill opisan kao fucking bastard, dakle, kao izvor svih zala. No, Loach ne promatra tu borbu kao demonstraciju irskoga nabildanog nacionalizma, nego se rukovodi motom irskoga marksista i socijalista Jamesa Connollyja, koji je rekao da je »irska stvar radnička stvar«.

Kad je riječ o socijalistima u Areni, Robert Guediguian prvi put napušta omiljenu četvrt Marseillea u kojoj je ambijentirao većinu svojih komada, i doslovno pokušava skinuti do gola bivšega francuskog predsjednika, teatralnoga Mitterranda, kojeg glumi jednako teatralni Michel Bouquet. Ipak, koliko god njegov Šetač s Marsovih poljana ima finih trenutaka, Guediguian se mnogo bolje snalazi na uskim uličicama Estaquea, nego na pariškim poljanama.

Uro

Pula je na najljepši mogući način obilježila i stogodišnjicu norveškoga filma, koji je za razliku od drugih skandinavskih kinematografija oduvijek u nas bio nepravedno zanemarivan. Oba filma, Hamerov Factotum, snimljen prema romanu ikonoklastičkog pjesnika ulice Charlesa Bukowskog, i Faldbakkenov Uro, zadivljena su američkim ikonama i žanrovima. Povezuju ih figure mačoidnih frajera koji, premda portretirani kao heteroseksualci, svojom pojavom prizivaju homoerotske mokre snove. Obojica rabe sirovi vizualni i verbalni postupak. U Hamerovu prvom holivudskom filmu riječ je o libidinoznoj barskoj mušici Harryju Chinaskom, alter egu Bukowskog, kojega maestralno portretira Matt Dillon. A u Faldbakkenovu brutalnom komadu koji mnogo duguje klasicima američkog krimića (šifra: Serpico), njegov glavni lik (sjajni Nicolai Cleve Broch) prerušeni je murjak u lovu na narko–dilere i demonstraciji gologa mačizma u podzemlju Osla, koje baš i nema mnogo dodirnih točaka s norveškom uljuđenom i sređenom svakodnevicom. Zato je Uro neka vrsta sirovije varijante Una.

No, kad je riječ o mladim europskim sineastima koji obećavaju, najugodnije pulsko iznenađenje bio je Nijemac Matthias Luthardt i njegov sugestivni Ping–pong. Njemački autorski film, ne računajući na hitoidne rasističke fantazije aa la Bijeli Masai, trenutno je rasadnik najvećih europskih talenata. A uz fenomenalnu Valesku Griesbach (šifra: Sehnsucht) i suludoga Stefana Krohmera (šifra: Sommer 04 an der Schlei) kojeg smo vidjeli na kanskom Quinzaineu, debitant Luthardt definitivno je jedan od najvitalnijih i najamblematičnijih igrača njemačke thirtysomething–generacije. Poput Krohmera (rođen 1971), debitant Luthardt (rođen 1972) također voli secirati mračne predmete žudnje posredovanjem lika tinejdžera koji se kao gost pridružuje obitelji na ljetovanju. U Luthardtovu slučaju složeni psihoseksualni ping–pong igra se između nesigurna šesnaestogodišnjaka i njegove tete. A ljetovanje će se pretvoriti u eksploziju kućnog nasilja, koje ni na koji način ne oslobađa.

Dakako, Pula nije zaboravila ni na europsku autorsku legendu, Akija Kaurismakija, čija noir minijatura Svjetla sutona, kojoj je jedina slabost prekratko trajanje, stilski i tematski ne napušta autorov prepoznatljiv svijet gubitnika s dvama karanfilima u boci.

Poput Kaurismakija, čiji se protagonisti doimaju kao da nisu napustili šezdesete, tako i Pula u svojoj retromaniji voli tragati za izgubljenim vremenom politike i dizajna. Tako Michele Placido u filmu Romanzo criminale evocira olovna vremena sedamdesetih nizom pseudopovijesnih referenci o terorizmu, crvenom i crnom, rukovodeći se klasičnim teorijama zavjere (hipoteza o Crvenim brigadama koje su služile Cijinim interesima, jer je CIA željela Morovu smrt, nisu nikakva novost). Ulogu glavnog inkvizitora preuzima Država. A Placido pretvara likove u marionete koje se vječno sudaraju u povijesti.

Isto razdoblje sedamdesetih očaralo je i Neila Jordana, koji se nakon Plačljive igre u Doručku na Plutonu nanovo vraća trans–estetici, premda je njegova akademski intonirana queer–lekcija o seksualnim, religijskim i političkim identitetima u eri londonske glam–scene prilično zakazala. Zato uz Luthardta i Kaurismakija ovogodišnje pulske vrhunce čine veličanstveni 3–Iron Kima Ki–duka i Hillcoatov divlji i iskonski vestern The Proposition, koji će ostati upamćen po brutalnom i nježnom Dannyju Hustonu, ali i čudesnom Johnu Hurtu, dok nam eksplicitno objašnjava (novu) Darwinovu teoriju evolucije. A 3–Iron, uz solidna Kazahstanca Usmanova jedan od rijetkih dalekoistočnih komada na festivalskom programu, razotkriva nam posve novoga Kima, optimistična, lepršava i jako raspoložena za gegove, premda i dalje ostaje škrt na riječima poput nijema osamljenika koji je u Luku majstorski baratao lukom.

Dragan Rubeša