ŠUPLJA BARKA

ŠUPLJA BARKA

Osim što pustolovinu svodi na puko nizanje fizičkih prepreka, poduprtih digitalnim efektima, Poseidon posvuda žonglira površnom motivacijom postupaka i stanja likova, uzaludno pokušavajući izmamiti empatiju prigodom svakog novog utapljanja, nestajanja ili utješna zagrljaja u utrobi broda

Trebalo li doista provjeriti utemeljenost pretpostavke po kojoj svakom novom gledateljskom naraštaju treba ponuditi i nove, tehnološki i vizualno osuvremenjene verzije starih filmskih spektakla. A onda se zapitati jesu li ti novi klinci doista toliko prazni i tupoglavi da ih zanima samo pustolovni bijes i buka novih skupih slikovnica. Poseidon Wolfganga Petersena, posljednja verzija sličnoimenoga filma katastrofe (Posejdonova avantura, 1972), od prve minute, nostalgično dozivajući u sjećanje duhovitost Shelly Winters i propovijedi Genea Hackmana iz davnašnje posade redatelja Ronalda Neamea, ali i raskošan mit Cameronova Titanica, postavlja uglavnom takva pitanja. Premda se redatelj, ugledni holivudski zanatlija, u posljednje vrijeme naradio, pa i izvještio, snimajući slične akcijske tvorevine, u rasponu od političkih trilera (tipa Na vatrenoj liniji) do povijesnih epova poput Troje, u posljednjoj je ostao na razini školskog primjerka žanra u kojem ni digitalni efekti ni vodeno–vatrene erupcije nisu više nikakve novosti i ni od kakve koristi. Petersen je pritom smatrao važnijim objasniti neukima da je Posejdon, po kojem je kobni prekoocenaski brod dobio ime, bog mora, nego od nekolicine brodolomnika koji se usred novogodišnje noći koprcaju u napola potopljenu brodu napraviti nešto više od neiskorištenih scenarističkih vješalica.

Istina je, likovi, njih desetak, uredno su, upravo školski, izdvojeni iz razdragane slavljeničke gomile netom prije nego što će golemi val prevrnuti luksuzno plovilo. Slijedila se pritom i nekakva hijerarhija, recimo, prema stupnju odvažnosti, spretnosti, požrtvovnosti, očekivane muškosti, pa i uvjerenja, te su se na njezinu vrhu, i opet ništa neobično, našli jedan otac i bivši vatrogasac (Kurt Russell) i jedan bivši mornar, sada kockarski hazarder, a možda i budući poočim (Josh Lucas). U nastalu kaosu slijede ih kći i nesuđeni zet onoga prvog i friška prijateljica onog drugog s maloljetnim sinom, postariji (gay) arhitekt (Richard Dreyfuss) te slijepa putnica i brodski konobar, oboje latinskoameričkoga podrijetla. (Nedostaju još samo teroristi, ti česti sudionici američkih katastrofičnih fikcija, no kažu da se oni već nalaze u drugoj novoj, televizijskoj inačici Poseidona.) A kada skupina, obavivši prvu scenarističku zadaću — okupljanje, krene prema mogućem izlazu iz broda (otvorima za propelere), ostaje nam samo nagađati tko će prvi zaglaviti u plutajućoj grobnici i kojim redom će padati glineni golubovi.

Osim što pustolovinu svodi na puko nizanje fizičkih prepreka, poduprtih digitalnim efektima, i mehaničko svladavanje neočekivanih opasnosti u klaustrofobičnim prostorima brodske utrobe, Poseidon posvuda žonglira površnom motivacijom postupaka i stanja likova (odnos otac — kći, majka — sin, snažni muškarac — nezaštićena žena), uzaludno pokušavajući izmamiti empatiju prigodom svakog novog utapljanja, nestajanja ili utješna zagrljaja u utrobi broda. Teško će se tu roditi pravi junak, još teže otjeloviti gledateljski strah, a o izranjanju nekog skrivenog tereta ili propovijedi da i ne govorimo. Petersonova velika barka propušta na sve strane.

Diana Nenadić