Nepokorena prostranstva i grad

Nepokorena prostranstva i grad

Bijeli Masai nije u potpunosti uspio film, jer mu nedostaje više određenosti u završnom profiliranju priče, no promišljeno je to i vrijedno ostvarenje u kojem u zamalo svakoj sceni i sekvenci možemo iščitati i simboličko značenje

Posebnom zanimljivošću filma Bijeli Masai (2005) njemačke filmske i televizijske redateljice Hermine Huntgeburth može se učiniti podatak da je uprizoren prema autobiografskom književnom izvorniku Corine Hofmann. Izvornik su prilagodili sama redateljica i Gunther Rohrbach, a potpisnik je scenarističkoga predloška Johannes W. Betz.

Pripovijest o središnjem ženskom liku, Europljanki koja se pri kraju turističkoga putovanja privučena muškarcem, pripadnikom plemena Masai, odlučuje napustiti dotadašnji način života i prilagoditi kulturološki potpuno različitom, većim je dijelom dramaturgije prikazana razgovijetno i svrhovito dojmljivo. No, iako je srž filma odnos središnje junakinje Carole i Samburu-ratnika Lemaliana, uvjetovanost razvoja njihove emotivne povezanosti ipak je kulturološka i civilizacijska. Premda se junakinja pokušava prilagoditi tradiciji Masaija i većim dijelom odriče vlastitih tradicijskih zasada, njezin je unutarnji život ipak uvjetovan kulturološkim nasljeđem podneblja iz kojeg potiče. I, upravo zbog toga, nužno dolazi do razlika između njezina djelovanja i uvriježenih zakonitosti odnosa muškarca i žene toga podneblja. Carolini su pokušaji unošenja drukčijih kulturnih zasada u podneblje odveć uspješni, odnosno odveć u neskladu s plemenskom tradicijom, a da ne bi naštetili i emotivnom suglasju središnjih likova. Samostalnost žene, njezin poslovni i osobni uspjeh, tek uz potporu muškarca, a ne njegovu posvemašnju zaštitu i skrb, nužno pridonose opstruiranju muškarčeve aktivne, vladajuće uloge, čak i narušavanju njegove osobnosti, što se pokazuje u opsesivnoj ljubomori. Kako je suglasje središnjih likova narušeno, i sam kontekst u kojem se njihov odnos razvija sve snažnije narušava njihovo zajedništvo.

Film je to odnosa prostora i ljudi. Ovisno o razini prihvaćanja europskih tradicijskih zasada mijenja se i odnos prema likovima. Tako središnji muški lik Lemaliana punu vrijednost doseže tek u vlastitoj okolini, u turističkoj Mombasi on je tek lokalna atrakcija, a u glavnom gradu Nairobiju njegovo se civilizacijsko zaleđe ne priznaje. S druge strane, središnji je ženski lik u početku nesvjestan težine kulturnih zasada kojima je uvjetovan. Carola ih postaje svjesnija uz pomoć sporednoga ženskog lika Elizabeth, još jedne Europljanke koja je odlučila prihvatiti kenijsku tradiciju. Završno je pročišćenje središnjega ženskog lika dosegnuto uz prisutnost sporednog lika svećenika misionara, na kojega Lemalianov ljubomorni napad postaje katalizatorom u potpunom shvaćanju nemogućnosti potpunog suglasja dvaju civilizacija.

Hermine Huntgeburth režira sigurnom rukom, u potpunosti svjesna vrijednosti kenijskih eksterijera, što postaju više no pukom kulisom zbivanjima. Gradska okružja, kao i nepokorena prostranstva, kontekstualno su zaleđe opstojnosti i djelovanja likova. Slikovnost je filma iznimna, a nenaglašenom promjenom kolorita, intenziteta boja i tonova postupno se naznačuju i promjene u dramaturgiji, pa je nužno napomenuti i učinak Martina Langera. U glumačkom postavu i središnja je izvedbena uloga, uz redateljski nadzor, prepuštena Nini Hoss i Jackyju Idou u tumačenju središnjih likova. Kako je njihov odnos okosnica filma, uspješna je izvedba dvoje glumaca bila nužna da bi filmska cjelina bila učinkovita, ali i da bi se uspostavila ravnoteža izvedbe školovanih glumaca i onih čije je tumačenje bilo izvorno, tek ovlašno uvjetovano filmskim.

Naposljetku, Bijeli Masai nije u potpunosti uspio film, jer mu nedostaje više određenosti u završnom profiliranju priče, no promišljeno je to i vrijedno ostvarenje u kojem u zamalo svakoj sceni i sekvenci možemo iščitati i simboličko značenje. Dakle, višeslojan film koji neutralnim stajalištem dopušta gledatelju da sam donese zaključke.

Tomislav Čegir