Kraljica u Evinu kostimu

Kraljica u Evinu kostimu

Zbog autorova plošnog (mahom ilustracijskog) pristupa u karakterizaciji povijesno jedinstvena lika Ivana Luda još jednom izgubila šansu da se oslobodi zlokobna nadimka!

Zvali su je Ivana Luda (Juana la Loca), živjela je na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće; iznova je oživjela u našem vijeku zahvaljujući španjolskome cjelovečernjem igranom filmu Luda ljubav (2001) 75–godišnjega Vincenta Arande, u kojemu taj »vodeći pripadnik barcelonske škole iz šezdesetih« pokušava sredstvima umjetničkog izričaja odgovoriti na pitanje zašto je mlada Kastiljanka Ivana zaradila pridjevak luda, mnogima dostatan da joj oduzmu titulu — španjolske kraljice. Kada u uvodnom dijelu filma Ivana kreće u Flandriju da bi, pokoravajući se odluci roditelja, sklopila politički brak s austrijskim kraljevićem Filipom, baš ništa ne upućuje na to da bi ljepuškasta, bistra i predstojećim događajima poprilično frustrirana plemkinja mogla jednom izgubiti razum; zapravo, prisiljena ostaviti čestita i pristala mladića s kojim je u djetinjstvu odrastala, Ivana uopće ne skriva kako je užasava pomisao da će uskoro nepovratno stupiti u bračnu zajednicu s čovjekom koji joj je apsolutna nepoznanica. Pritom će autorovo iznijansirano oslikavanje Ivanina straha (tjeskobe) pred neizvjesnošću gledatelja navesti na pomisao da se Aranda ciljano upustio aktualizirati svu dvojbenost pa i okrutnost političkih brakova upravo zbog onih brojnih slučajeva gdje su se, iza pasivnih i nesretnih predmeta bezdušne trgovine, znali skrivati senzibilni stvorovi željni takvih trica i kučina kao što su osjećajnost, ljubav.

Začudo, susret mladenke s mladoženjom — usred odabrana plemstva — odigrat će se u duhu prepoznatljive poetike holivudskog eksploatacijskog filma. Pred zatečenom Ivanom pojavit će se više nego lijep bajkovito zagonetan mladi čovjek otmjene stature, koji će zahtjevom da se vjenčanje ima, bez pompozna kraljevskog ceremonijala, obaviti odmah i po kratku postupku, šokirati sve nazočne, a mladenku — razveseliti. Dapače, zavodljivi će neznanac tek činom brzopotezna konzumiranja tek sklopljena braka dovesti buduću španjolsku kraljicu u blaženo stanje neke trajne ekstatične razdraganosti; da bi posebno apostrofirao na što se to lakovjerna Ivana brzo dala upecati, redatelj Aranda nam, umjesto sama čina obljube (razdjevičenja), a neposredno prije nova snošaja, pokazuje svu Ivaninu zadivljenost onime što je ugledala u predjelu Filipova obnažena međunožja. Dakako, naivka Ivana nije mogla, u trenucima ushita, naslutiti da ju je majstor zanata počastio svojim umijećem ne zato što je, u njemu srednjovjekovnom čovjeku, preuranjeno progovorio vjesnik budućih seksualnih revolucija, nego stoga što junački Filip u svakoj hodajućoj ženi, pa tako i u zlosretnoj Ani, vidi tek brzopotrošni objekt svoje nepresušive seksualne pohote.

Poslije te i takve Ivanine bračne noći uslijedit će autorov trud da kraljičinu ukletu zaluđenost posve ispraznim i nepopravljivo nevjernim Filipom — u naopaku vremenu čvrsto uvriježene višestoljetne prakse dogovorenih brakova kojima su se iscrtavale nove europske granice moći — predoči kao raritetnu osobu koja je sve pa i samo kraljevsko žezlo bila spremna ignorirati u ime vlastita (fanatičnog) poimanja sreće. Temeljna namjera filma (Ivanino aberantno iskakanje iz sustava da bi se prokazalo sve licemjerje i sva bijeda tog sustava, uvijek spremna na patologiju političke manipulacije) ponešto se izgubila u svojevrsnim napornim nadigravanjima između sudbinski ludo zaljubljene junakinje i Filipa spremna tek da joj, unutar svojih brojnih ljubavnih gozbi, tu i tamo milostivo ustupi kakav ukradeni ljubavni trenutak... No, tako je junakinja, zbog autorova plošnog (mahom ilustracijskog) pristupa u karakterizaciji povijesno jedinstvena lika, još jednom izgubila šansu da se oslobodi svoga zlokobnog nadimka!

To se nije dogodilo u osobito uspjeloj komediji Zapanjeni kralj (El rey pasmado, 1991) Imanola Uriba; iz priče s početka 17. stoljeća o mladu blago karikaturalnom kralju, koji pojavom i pingvinski nespretnim hodom pobuđuje smijeh i simpatije, saznajemo da je taj mladac poželio svoju suprugu, kraljicu Španjolske, vidjeti — golu. Na takvo što nadahnuo ga je prizor prelijepa naga tijela prostitutke, koja je — poučivši kraljevskog novaka u temeljnim pitanjima tehnike ljubavi — opušteno usnula pokraj njegove visosti. Ta će bizarna želja jednoga kralja dobrano uzdrmati stroge srednjovjekovne institucije (ponajprije inkviziciju koja je, saznajemo, uvijek spremna — i zbog znatno minornije hereze — baciti na lomače i po stotinjak nevjernika), ali i sve srednjovjekovne muževe od formata da bi, naposljetku, uz svesrdnu pomoć autorski osmišljenih bokačovski duhovitih peripetija, šeprtljav, ali uporan kralj uspio izboriti pravo na svoju kraljicu u Evinu kostimu!

Dva žanrovski različita filma; u jednome kraljica, u drugome kralj; oba, na neki osobit način, srodnih htijenja, ali dviju posve različitih sudbina!

Petar Krelja