Jaja na sto i jedan način

Jaja na sto i jedan način

Komedija bez dlake na jeziku debitanta Roba McKittricka odlasku u restoran daje posve novo značenje...

Ima nešto u filmu Konobar do jaja što ga amnestira od traženja baš svake dlake u jajetu. Film je daleko od savršenstva, pa opet nekako u tom svom nesavršenstvu zna ubosti gdje treba. I u ranim dvadesetima može se pojaviti nešto nalik krizi srednjih godina. I u mikrosredini kakva je ona osoblja restorana moguće je prepoznati arhetipske oblike ponašanja. I u najvulgarnijim ispadima samozvanih ženskara lako je zapaziti vapaj za nježnošću. Nema dvojbe da je gotovo svaki kadar svoga debitantskog uratka redatelj i scenarist Rob McKittrick crpao iz vlastitog iskustva. Uostalom, na njemu je radio punih sedam godina, nešto manje od vremena koje je proveo radeći u restoranu. Prije no što je uspio stati iza kamera, dane je provodio iza i ispred šanka jureći od jednog do drugog stola, baš kao što to čine njegovi filmski junaci i junakinje. Nema bolje škole od škole iskustva. Nema uvjerljivije priče od one ispričane iz života. I nema smisla tražiti bolje nadahnuće, ako ono proživljeno nije dovoljno dobro.

Zbog svega se toga McKittricku i društvu ispred kamera čovjek može nasmijati i smjestiti ih u kontekst. Jedan prostor, nekoliko likova i mnogo zafrkancije na svoj i tuđi račun, čine komediju Konobar do jaja svježom i zabavnom. Možda je to zasluga likova danih u nekoliko dojmljivih crta, a možda i nepostojanja čvršćeg zapleta koji bi odvlačio pozornost od karikiranja svakodnevne rutine. Rutina je, naime, jedini negativac u filmu kojemu se dio likova suprotstavlja, dio prezire, ali ne čini ništa, a dio prihvaća kao saveznika u podaničkom prihvaćanju vlastitih slabosti i nedostatka sustava. Provlačenje kroz stolove restorana ShenaniganZ pravi je slalom rutine, koji će jedan od protagonista poželjeti napustiti u završnici suočen s činjenicom da već godinama tapka u vonju prženih krumpirića i škrtih mušterija. Dotad će te iste mušterije istim krumpirićima i odrescima posluživati McKittrickova galerija likova. Brbljavih i samozatajnih, manipulatora i izmanipuliranih, sredovječnih i maloljetnih, zadovoljnih i nezadovoljnih.

Na čelu su te galerije Justin Long kao Dean i Ryan Reynolds kao njegov najbolji prijatelj Monty. I dok Monty nema ništa protiv da u restoranskoj vrevi do tko–zna–kada vreba propupale curetke i tako hrani samoproglašeni mačizam, Dean shvaća da ga ubrzano prestižu gluplji, ali zato uporniji vršnjaci. U mreži između njih dvojice nalazi se prava svita raznoraznih lakrdijaša, kojima je najveći uspjeh natjerati jedan drugoga da pogledaju u tuđe genitalije i tako u igri osvoje nagradno udaranje o stražnjicu. U prizemnijim bi filmovima to bio glavni štos, no ovdje je spretno iskorišten kao kristalizator ranije spomenute rutine. Dakako, Konobar do jaja nije egzistencijalistička metafora, ali neuvijenim humorom, koliko god se on činio vulgarnim, ne vulgarizira svakodnevicu ni sudbine ljudi o kojima govori. Kada se svemu tomu priključi razoran prikaz onoga što nezadovoljni konobari i kuhari čine i — mogu učiniti antipatičnoj klijenteli, McKittrickov rad podsjeća na uspješnije dosjetke Kevina Smitha i braće Farrelly. Za početnika i više nego dobro.

No, isto tako početnički Rob McKittrick čini grešku kada likove počesto svodi na jedan epitet. Iako se u tome najbolje snalaze izvrsna Alanna Ubach kao mrzovoljna Naomi i Luis Guzman kao inicijator igre Raddimus, takva jednodimenzionalnost ne pristaje glavnim likovima, osobito kada priča koketira sa satirom. U tim trenucima Konobar do jaja i sam djeluje rutinerski, sve više kako se film približava kraju. Da ga u finalu ne spasi razjareni nastup praktikanta Mitcha u interpretaciji Johna Francisa Daleyja, filmska bi cjelina ostala na pola puta. Ovako Konobar do jaja dolazi do naslovljena cilja, a publika do možda novog majstora situacijske komedije na velikom ekranu. Pitanje je samo do čega će ići u sljedećem filmu...

Boško Picula