S kreativnom iskrom

S kreativnom iskrom

Palac, kao izvorno falički simbol i simbol stvaralačke snage te manifestacija muške vrijednosti, u naslovnoga filmskog junaka sisača palca (thumbsuckera), postaje puka opskurna oralna fiksacija koja ga vodi od (hibernacijskog) nezadovoljstva ka čudovišnom egotripu i natrag u malaksali no potentni povratak u normalu; asocijacije s Palčicom i Palčićem pritom posve su slučajne i sva tri junaka — psihološki vrlo različite individue, prst dijele isključivo kao nazivlje. Mladi Lou Taylor Pucci, pritom, kao sedamnaestogodišnjak s poteškoćama iznimno je uvjerljiv u prikazu brojnih duševnih mijena kakve mu propisuje radnja; ostatak pak začudno odabrana i podijeljena casta odnosi se na zamisli poput sparivanja Tilde Swinton s Vincentom D’Onofrijem odnosno dodjele uloge guru–zubara Keanuu Reevesu (što se pokazalo svježim i neočekivano dobrim izborom, učinivši od glumca ograničena raspona čistoga scene–stealera), a što je najzanimljivije od svega, to savršeno funkcionira. Periferni likovi rastu i padaju, svatko na svoj način, nose se s vlastitim problemima kao i da su sami u pubertetu, a utemeljeni su u vrsnim izvedbama krajnje raspoloženih glumaca. Karakteri su to neholivudskoga tipa, manje ovisni o prokušanim formulama iritantno zamornih ograničenja prosječnoga tinejdžerskog filmskog predstavnika podžanra — prije je to sandensovski indie–projekt, bez senzacionalizma i bez melodrame. Snaga i svježina filma stoga su u prvom redu u ozbiljnoj redateljevoj inteligenciji; čovjek s kreativnom iskrom nije zaludu zapažen na Sundanceu i Berlinaleu; izrastavši iz bogate art–scene devedesetih, na kojoj je predstavio vlastite dizajnerske i spotovsko–redateljske sposobnosti (baš kao i Spike Jonze ili Jonathan Glazer), Mike Mills u svom debiju — adaptaciji kultnoga romana Waltera Kirna, stvara djelo ponajprije vjerno vlastitoj naravi, nimalo bizarno ili začudno, kako bi se s obzirom na baznu premisu moglo površno pomisliti.

Katarina Marić