Od Versaillesa do marokanske pustinje

Od Versaillesa do marokanske pustinje

Ovogodišnji festival u Cannesu obilježio je umjetnički uspjeh već afirmiranih autora (Loach, Almodóvar, Inarritu), posvećenost temama rata (The Wind that Shakes the Barley, Flandres, Days of Glory) i posvemašnje razočarenje najrazvikanijim američkim filmovima (Da Vincijev kod i Marija Antoaneta)

Predjubilarni 59. filmski festival u Cannesu obilježilo je poprilično eliminiranje holivudskih filmova iz glavnoga programa, pa čak i onog izvan konkurencije. Predsjednik festivala Giles Jacob i njegova desna ruka, umjetnički delegat Thierry Frémaux odlučili su se na maksimalnu potporu autorskoj kinematografiji. Da Vincijev kod i X–Men 3 ostali su tako prilično osamljeni predstavnici tvornice snova. Glamura po običaju nije nedostajalo, a prednjačio je osamsto tisuća eura vrijedan domjenak za film Marija Antoaneta koji je zaglušio Cannes gromoglasnim vatrometom. Najboljim ostvarenjima u glavnom programu smatram filmove Almodovara, Loacha i Kaurismakija, premda ni jedan nije donio veliki zaokret, već su potvrdili tematske preokupacije i postojanost režijske kvalitete spomenutih redatelja. U programu Un certain regard najkvalitetniji naslovi bili su norveški krimić Uro i francusko–tadžikistanska drama Ne možeš u nebo prije nego umreš, a u Međunarodnom tjednu kritike njemačka drama Ping–pong. No, po starom dobrom običaju, najviše pozornosti privukli su razglašeni američki spektakli, koji su se pokazali pravim fijaskom. Festival je otvoren projekcijom najrazvikanijeg ovogodišnjeg filma — Da Vincijeva koda Rona Howarda po bestseleru Dana Browna. Nažalost, očekivanja su uglavnom ostala neispunjena — riječ je o filmu koji mogu hvaliti samo vlasnici distributerskih tvrtki koji zbog silne razvikanosti i napuhanih skandala očekuju visoku gledanost. Osnovni je problem filma što je njegovih predugih 150 minuta nabijeno tolikom količinom verbalnih objašnjenja različitih misterija da nije ostalo gotovo ništa prostora za razvoj likova. Najlošiju ocjenu nedvojbeno zaslužuje Howardov česti scenarist Akiva Goldman zbog neuspjela prebacivanja složene radnje romana u filmski scenarij, koji se inače nije pokazao ni približno filmičnim kako se to očekivalo. Publika u Cannesu neke je scene popratila smijehom, ali ne zbog duhovitosti, nego zbog ridikuloznosti pojednih prizora. U zapletu film može zaintrigirati gledatelja tijekom iznošenja najzanimljivijih elemenata priče i početnim akcijskim scenama, ali nakon toga postaje sve dosadniji. Potpuno razočarava odnos između dvoje glavnih junaka — ni Tom Hanks ni (inače izvrsna mlada francuska glumica) Audrey Tautou nisu uspijeli unijeti u svoje likove nimalo iskrenih emocija, a gotovo tijekom cijeloga filma djeluju prilično ukočeno. Ian McKellen, vrlo ugodna glasa, još je najbolji kao narator većine tajni, no njegov lik u konačnici gubi vjerodostojnost. Jean Reno poprilično je bezizražajan u ulozi policijskoga narednika, a istinski uživljen u svoju ulogu jedino je Paul Bettany kao ubojica Silas. Iznenadni obrati redaju se u raspletu nesmiljenom brzinom, u toliku intenzitetu da film postaje posve neuvjerljiv. Film također pati od problema nekoliko svršetaka, tj. stalnog odgađanja konačnoga kraja filma, poput (u cjelini znatno uspjelijega) završnog dijela Jacksonove trilogije Gospodara prstenova. Glazba Hansa Zimmera neuspješno pokušava stvoriti napetost u scenama u kojima napetosti nema, a često se doima prilično nametljivo. Što se tiče kontroverznih vjerskih elemenata, film teorijom o Mariji Magdaleni kao Kristovoj supruzi i vjerskoj nasljednici doista pokušava poljuljati temelje Novog zavjeta, no riječ je o ostvarenju koje nije ni približno dovoljno kvalitetno ni uvjerljivo da bi ga Crkva trebala shvaćati ozbiljno, a kamoli protiv njega pokretati kampanje koja ga mogu samo popularizirati. To je ipak samo brbljav, zbrkan i u konačnici neuspio holivudski film. Drugi veliki fijasko bio je Marija Antoaneta, treći dugometražni film Sofije Coppola (proslavljene rafiniranom romantičnom komedijom Izgubljeni u prijevodu), film nastao u produkciji obiteljske tvrtke Zoetrope Productions uz, za razmjere spektakla, nužnu pomoć velikoga studija (Columbia). Foršpani su svjedočili o iznimno raskošnoj produkciji, od scenografije do kostima, a Kirsten Dunst očigledno se zabavljala u ulozi devetnaestogodišnje austrijske kraljevne, neiskusne i nespremne da preuzme titulu francuske kraljice. Nekoliko dana prije projekcije Cannesom su kružile glasine o vrlo uspjelu ostvarenju kćeri slavnoga američkog redatelja, a po atmosferi (bolje rečeno psihozi) koja se stvorila u samu Cannesu, za mladu američku zvijezdu bila je unaprijed rezervirana neformalna titula kraljice crvenog tepiha. Marija Antoaneta redateljice Sofije Coppola tako je postala najveće razočaranje ovogodišnjeg festivala. Od Da Vincijeva koda nije se očekivalo previše, ali ipak nitko nije predvidio da će film biti toliko neuvjerljiv. U pokušaju da ispriča potpuno novu i svježu priču o austrijskoj kraljevni koja je postala francuskom kraljicom, Sofia Coppola upala je u neke od tipičnih zamki holivudske komercijalne produkcije: kič, amerikanizaciju i banalizaciju. Odnos sa suprugom, kraljem Lujem XVI, nije nimalo razrađen, nego se svodi na varijacije teme izostanka kraljeva seksualnog interesa za suprugu. Glumac Jason Schwartzman tumači ga poput androida, bezizražajno i ukočeno. Njegov Luj XVI svojevrstan je filmski autist — kišni čovjek. Marija Antoaneta (u interpretaciji Kirsten Dunst) na francuskom se dvoru pak ponaša kao američka tinejdžerka, a ne kao austrijska kraljevna. Doista je ignorantski pretpostaviti da kći Marije Terezije nakon toliko godina na bečkom dvoru nema pojma o dvorskom protokolu i pravilima, ma koliko različiti oni bili u dvjema monarhijama. Poznavajući slavnu giljotinsku sudbinu kraljevskih supružnika, teško je prihvatiti fiktivni završetak koji nam sugerira redateljica, jer riječ je o povijesnom liku čija je sudbina bila prilično tragična, pa se holivudski sretni kraj romantične komedije doima potpuno promašenim. Glazba je pak prilično nedosljedna — bučni hard–rock nevješto se izmjenjuje s baroknim skladbama. Sporedni likovi iritiraju afektiranjem, osobito Judy Davis u ulozi glavne dvorske dame, dok stari Luj XV (Rip Torn) hrapavim glasom i naglaskom djeluje poput sirova, bahata američkog lovaša iz doba Divljeg zapada — s obzirom na to kako je zamišljen njegov lik, nije ni čudo da je Alain Delon odbio tu ulogu. Jedina epizoda koja zaslužuje pohvalu razigrana je kraljičina afera s lijepim švedskim časnikom, kojom junakinja, a i film, izlaze iz dotadašnje usiljenosti, a duhovito minimalistički dočarano je i kraljičino razdjevičenje. U cjelini, riječ je ostvarenju koje ne potvrđuje reputaciju ove redateljice, a mišljenja sam da je i njezin prethodni film, Izgubljeni u prijevodu, bio precijenjen. Kad je žiri na čelu s kineskim redateljem Wong Kar–Waiajem objavio da je jednoglasno donio odluku o dodjeli Zlatne palme filmu Vjetar koji njiše ječam (The Wind That Shakes the Barley) redatelja Kena Loacha, ratnoj drami o irskom ratu za nezavisnost, novinarski i kritičarski krugovi bili su iznenađeni kao malokad. Kako piše najslavniji američki kritičar današnjice Roger Ebert, ni u jednoj prognozi taj film nije bio naveden kao favorit za Zlatnu palmu. Šezdesetdevetogodišnji Loach osmi je put imao film u konkurenciji Cannesa, no čak i dva puta kada je prikazan izvan glavnoga programa osvojio je nagradu međunarodne kritike (za Riff–Raff i Black Jack). Loachova izjava da je film korak u suočavanju Britanaca sa svojom imperijalističkom prošlošću svjedoči o njegovoj ustrajnoj političkoj angažiranosti, koja je obilježila sve njegove filmove. The Wind That Shakes the Barley jedan je od najambicioznijih filmova o razdoblju irske borbe za nezavisnost. No, nije riječ o klasičnom ratnom filmu s masovnim scenama, nego o ostvarenju koje se usredotočuje na sudbine nekoliko glavnih junaka i njihovih obitelji, osobito na dvojicu braće koju će razdvojiti stav o načinu borbe za irsku nezavisnost, odnosno spremnost na pristajanje na kompromise. Ipak, u filmu ima i dobro režiranih akcijskih prizora, a zbog vrste ratovanja (slabo naoružani gerilci napadaju okupatorsku vojsku) film se s punim pravom može nazvati partizanskim, sa svim konotacijama koje taj pridjev donosi, uključujući i pristranost i demonizaciju neprijatelja (Engleza). Irci doslovno idu po šumama i gorama, zasjedama otimaju oružje od dobro opremljenih Engleza, pojavljuju se našoj publici dobro poznati motivi domaćih izdajica, kolaboracionista, odmazde okupatora i konačno braće na suprotnim stranama u sukobu. Ken Loach tim je filmom napravio vrstan iskorak iz socijalnih drama kakvim se u posljednje vrijeme bavio, vrativši se revolucionarnim temama (Zemlja i sloboda), snimivši djelo koje će moći zadovoljiti i širu publiku. Drugi ratni film, nagrađen Velikom nagradom žirija, jest Flandrija (Flandres) redatelja Bruna Dumonta, ratna drama o nekolicini mladih ljudi iz flandrijskog sela koji prolaze kroz ratne traume, no taj film ne pratimo iz perspektive partizana (u neimenovanoj pustinjskoj zemlji), nego pripadnika agresorske vojske. Agresori će na putu po gorama počiniti ubojstva nevinih civila, pa i silovanja, no takvi zločini neće proći nekažnjeno. Dumont nas stavlja u poziciju negativaca, tjerajući nas da pokušamo razumjeti njihove postupke, uvlačeći nas u njihove psihoze, strahove i dvojbe. Treći je nagrađeni partizanski film bulajićevski ratni spektakl Dani slave (Days of Glory ili Indigenes) Rachida Bouchareba, čiji su glavni glumci Jamel Debbouze, Samy Naceri, Sami Bouajila, Roschdy Zem i Bernard Blancan podijelili nagradu za najboljeg glumca. Film prati odiseju Alžiraca i Marokanaca koji se prijavljuju u francusku vojsku i spremni su dati život za Domovinu, koja ih zapravo ne želi. Zašto se žiri odlučio na nagrađivanje ratnih filmova? Prije odgovora na to pitanje prisjetimo se da su i na Berlinalu nagrađeni filmovi s (post)ratnom tematikom (Grbavica i Put u Gauntanamo). Nema dvojbe da je situacija povezana s aktualnim trenutkom i da je odluka dijelom motivirana i željom da se pošalje poruka protiv američke okupacije Iraka. U Loachovu filmu naglašava se potreba da agresor napusti okupiranu zemlju, dok Flandres osuđuje ratne zločine i ponižavanja, kakvih je u Iraku itekako bilo. Drugim razlogom uspjeha tih filmova može se smatrati zamor art–filmovima i svojevrstan povratak žanrovskom filmu, osobito u slučaju Loacha i Dumonta. Članovi žirija odlučili su glavnu nagradu dati filmu klasične dramaturgije, dok su smjeliji eksperimenti, pa čak i već etablirani suvremeniji autorski koncepti, ostali bez nagrada. Pedro Almodovar, za kojeg su svi predviđali da će konačno dobiti Zlatnu palmu, zadovoljio se nagradom za najbolji scenarij i nagradom za najbolju žensku ulogu, koja je pripala šestorki sjajnih glumica njegova filma Povratak (Volver) (Penélope Cruz, Carmen Maura, Lola Dueńas, Chus Lampreave, Yohana Cobo i Blanca Portillo). Almodovar je dostavio baš onakav film kakav se od njega očekivao, simpatičnu obiteljsku dramu s potpunom dominacijom ženskih likova, ostvarenje koje se doista svidjelo svima. Volver dokazuje redateljevu visoku i postajnu kvalitativnu razinu, ali ne donosi nekavu osobitu novost u njegovu opusu, kao što je to bio slučaj s provokativnim i nepredvidivim Lošim odgojem, koji je pretprošle godine bio prikazan na otvaranju festivala, izvan konkurencije. Slavni španjolski redatelj vratio se ovim filmom u potpunosti pripadnicama ljepšeg spola i njihovim međusobnim odnosima, s filmskom pričom koja na iznimno šarmantan način prikazuje odnose unutra sredozemne obitelji. Penelope Cruz briljira u ulozi kćeri, a Carmen Maura u ulozi majke, koja se nakon tajanstvene smrti navodno vraća na ovaj svijet kako bi raščistila nerazjašnjene obiteljske probleme. Almodovar još jednom nepogrešivo spaja dramu, krimić i komediju u autoru svojstven amalgam, koji oduševljava i publiku i kritiku. Njegova režija odlikuje se neopisivom lakoćom, njegovi likovi iznimno su pristupačni i autentični, a situacije životno prepoznatljive. Drugi favorit za Zlatnu palmu, Alejandro Gonzalez Inarritu s filmom Babel, morao se zadovoljiti broncom, odnosno nagradom za najboljeg redatelja, koja se smatra trećom nagradom po važnosti. Inarritu je također ostao posve dosljedan stilu ranijih ostvarenja (opet tri isprepletene priče, opet usmjerenost na tragične događaje) i već je na rubu prelaska u manirizam. Možda će zvjezdana imena Brada Pitta i Cate Blanchett privući nešto više gledatelja, no svi oni koji nisu navikli na Inarrituov stil mogli bi ostati razočarani, jer riječ je o tešku i nerijetko mučnu filmu koji zahtijeva poprilično strpljenje i izdržljivost gledatelja. Nagradom je Inarrituu priznata njegova neosporna redateljska vještina, ali se pokazalo da se od njega ipak očekuje iskorak u nešto novo. Babel prati tri nesretne, međusobno povezane priče: Amerikanca koji pokušava spasiti suprugu pogođenu metkom za vrijeme izleta u Maroku, dadilju koja vodi njihovu djecu na vjenčanje u Meksiko i gluhonijemu Japanku čija se majka ubila, a otac jednom Marokancu na putovanju darovao pušku. Njegove su poruke vrlo neobične: u marokanskoj priči uklapa se u američku histeriju terorizmom uvjeravajući nas da su čak i zemlje poput Maroka opasne za život i da se treba držati sigurnosti Zapada, u meksičkoj priči podupire stereotipove o neodgovornim Meksikancima kao ljudima kojima po ovdje viđenom doista ne treba prepustiti čuvanje djece ni vožnju automobilom, niti ih pripustiti u SAD, dok u japanskoj priči prikazuje gluhonijeme kao osobe izopačena uma i seksualnosti. Nakon politički superkorektna Berlinala i nekoliko angažiranih filmova u konkurenciji Cannesa, ovaj film dolazi kao neočekivan šok — nitko nije mogao predvidjeti da će meksički redatelj stvoriti film čije poruke kao da su nastale po narudžbi američkih desničara. No, politička nekorektnost nije razlog za prigovore filmu, nego on pati od drugih problema. Naime, teško se oteti dojmu da je riječ o ponavljanju recepta koji je redatelj iskoristio u ranijim filmovima, Pasja ljubav i 21 gram, i da se Inarritu počeo kalkulantski koristiti ljudskom patnjom i smrću, baš onako kao što Hollywood kalkulantski koristi sretnim svršecima. Nadalje, riječ je o filmu u kojem gledatelj može predvidjeti brojne scene, jer u Inarritua se likovima stalno događaju ružne stvari, s eventualnom mogućnošću konačnoga spasa nakon dugotrajnih patnji. Ako želite zajedno s Inarrituovim likovima patiti puna dva sata i petnaest minuta, onda je ovo film za vas (film je već otkupljen za redovitu distribuciju u hrvatskim kinima). Richard Linklater predstavio se filmom Fast Food Nation, u kojem je priču o niskoj kvaliteti američke brze hrane isprepleo s onom o sudbinama ilegalnih doseljenika iz Meksika. Za razliku od dokumentarca Super Size Me Morgana Spurlocka, u kojem su opasnosti fast fooda za zdravlje bile u prvom planu, Linklater se manje (i manje uspješno) bavi temom prehrane (teza mu je da se zbog brzine rada na traci mesni dijelovi miješaju s izmetom iz iznutrica), a više socijalnom pozadinom priče, na način koji priziva film Marija milosti puna Joshue Marstona. Privučeni za njih visokim honorarima (za isti posao u Sjedinjenim Državama su deseterostruko više plaćeni) Meksikanci daju svoje teško stečene ušteđevine kako bi radili najniže poslove, poput pranja zaklane stoke u tvornici mesa. Uz pomoć začudno jake glumačke ekipe, s obzirom da je ipak riječ o malom nezavisnom filmu (Kris Kristofferson, Ethan Hawke te Bruce Willis u ulozi negativca), Linklater dočarava sve gorke strane imigrantskoga života radnika, od učestalih nesreća zbog nestručnosti, podmukle strategije tvorničkih pravnika, do seksualnog iskorištavanja mladih imigrantica na radnom mjestu, a za autentičnost filma bile su ključne prirodne i iskrene interpretacije latinoameričkih glumaca u ulogama Meksikanaca. John Cameron Mitchell priredio je pravu paradu seksa u intrigantnom filmu Shortbus, pa ne čudi da je službena projekcija tog ostvarenja održana tek u pola sata poslije ponoći. Kada par mladića zatraži pomoć bračne savjetnice da bi riješili svoje ljubavne probleme, i ne znaju da sama savjetnica u svom braku nikad nije doživjela orgazam, a u njihove sudbine uključuje se i prostitutka koja bičuje svoj mušterije i voajer koji opsesivno prati i snima svoje susjede. Cameron Mitchell snima film kao da se nalazi usred seksualne revolucije, a ne u sidofobičnom početku 21. stoljeća. Shortbus bi se uvjetno mogao nazvati filmom nostalgije prema razdoblju najveće seksualne razuzdanosti, koje je na koljena bacio smrtonosni virus. No, nije riječ o pornografskom filmu, nego o maštovito osmišljenoj humornoj drami u kojoj prizora seksa ima samo onoliko koliko to traži razvoj radnje. Kineski redatelj Lou Ye donekle je razočarao filmom Summer Palace, koji prikazuje ljubavnu priču za vrijeme burnih političkih zbivanja. Da li zbog političkih pritisaka (film još nije dobio dozvolu za prikazivanje u Kini) ili zbog autocenzure, redatelj je ostao odveć suzdržan u opisivanju zbivanja na Tienanmenu, ne usuđujući se prikazati svima dobro poznate razmjere brutalnosti kineskih vlastodržaca u gušenju pobune. Ljubavna priča, koja obiluje seksom, odveć je razvučena i nezaokružena. Kratku, ali slatku poslasticu ponudio je Oliver Stone prikazavši ekskluzivno za publiku u Cannesu prvih pola sata svog novog filma World Trade Center. Film se usredotočuje na sudbinu skupine policajaca (glumačku ekipu predvodi Nicholas Cage), koja se odvažuje na beznadnu zadaću spašavanja i evakuacije nebodera Svjetskog trgovačkog centra nakon udara aviona, a prije rušenja samih nebodera. Prvi dio filma pokazuje da, slijedom tragičnih događaja, Hollywood ipak nije dobio svoj ultimativni film katastrofe. Bez previše patetike i pirotehnike, Stone je odlučio prijelomne događaje u novijoj američkoj povijesti prikazati u sudbinama nekolicine požrtvovnih pripadnika snaga reda i njihovih obitelji. Popraćen burnim aplauzom, prije projekcije pred gledatelje je izašao i sam redatelj u društvu Charlieja Sheena i Willema Dafoea, zvijezdama filma Platoon, koji je nakon uvoda u World Trade Center prikazan u okviru festivalske retrospektive. Talijanski redatelj Paolo Sorrentino predstavio se pak neobičnom pričom o starom lihvaru grbavcu koji živi s bolesnom majkom, službeno radi kao krojač i opsjednut je mladim djevojkama. Mora se priznati da je Sorrentino doista izabrao prave ljepotice, i da scene pripadaju u najerotičnije viđene na ovom festivalu, osobito antologijska scena šivanja vjenčanice. Njegov Quasimodo nije žrtva s kojom suosjećamo, nego beskrupulozni pokvarenjak koji od ljudi u nevolji izvlači i stopostotne kamate. No, redatelj upada u neke dramaturške klišeje, i kada lihvaru bude ponuđen posao života (pozajmica od milijun eura), nije teško pogoditi kako će se situacija razvijati. Njegov odnos s ljepoticom koja ga mrzi jer drži na uzici njezine osiromašene roditelje, razvije se od njezine srdžbe, preko hinjene privlačnosti do posve neuvjerljive ljubavi. Usprkos svim propustima, ipak je riječ o zanimljivu filmu koji se gleda sa zanimanjem i dugo ne izlazi iz podsvijesti gledatelja. U tradicionalno najzanimljivijem popratnom programu Festivala u Cannesu, koji donosi manje razvikane, ali nerijetko i zanimljivije naslove, Međunarodnom tjednu kritike, pobjedu je odnio film Les amitiés maléfiques redatelja Emmanuela Bourdieua, intrigantnom pričom o igrama intelektualne nadmoći među trojicom studenata. Taj nepogrešivo francuski film za središnjeg protagonista ima darovita i bistra, ali neopisivo arogantna studenta koji dvojicu novih prijatelja omalovažava, ali i savjetuje, a oni su toliko zadivljeni njegovim genijalnim umom i ugledom kod profesora da slijepo slijede sve njegove prijedloge, ma koliko suludo zvučali, pa će tako sin poznate spisateljice baciti rukopis svog romana u smeće te zapaliti poštanski sandučić djevojke kojoj se udvara. Redatelj Bourdieu uživa varirajući tu igru superiornosti, postupno jačajući samopouzdanje poniženih likova, dovodeći ih do pomalo moralizatorskog raspleta. Les amitiés maléfiques jedan je od onih dobrih filmova u kojima se uživa dok ih se gleda, ali nakon gledanja ne ostavlja dojam velikog ostvarenja ni dodatna pitanja. Osobno, najuspjelijim ostvarenjem u tom programu smatram njemački film Ping–pong, provokativnu šabrolovsku priču o dobrostojećoj obitelji kojoj u posjet u izoliranu ladanjsku kuću dolazi ljepuškasti mladi nećak, koji zavodi svoju tetu. U programu Un certain regard norveški Uro punokrvan je krimić o policajcu koji infiltriran među kriminalce počne gubiti granicu između odanosti policiji i ženi u koju se zaljubljuje, a francusko–tadžikistanski Ne možeš u nebo prije nego umreš intrigantna je drama o mladiću koji, nakon što u prvih nekoliko mjeseci braka shvati da je impotentan, krene u drugu sredinu kako bi našao ženu koja će probuditi njegovu muškost. Konačno, spomenimo da će gotovo svi spomenuti filmovi biti prikazani i u nas na ljetnim festivalima u Puli i Motovunu, pa će i hrvatska publika moći osjetiti okus filmskih delicija s Azurne obale.

Zlatko Vidačković