IKAROVSKI LET U MAŠTU

IKAROVSKI LET U MAŠTU

Ovo nije samo film osmišljen kao uniformirana eksplozija specijalnih efekata, nego i film čija tekstura počiva na tijelima, pogledima i gestama

Premda je u Cannesu prikazan izvan službene konkurencije, i to u prilično nezahvalnom ponoćnom terminu, treći i valjda posljednji nastavak X–Men megafranšize nije privukao veću pozornost festivalskih novinara. Možda i zato jer filmovi orijentirani ka multipleks konzumentima nemaju što tražiti na ovakvoj priredbi i više ne mogu biti atraktivni mamac za privlačenje publike, kada se zna da su u Cannesu veće zvijezde auteuri negoli glumci koji igraju u njihovim filmovima. A kad je u pitanju osviješteni pulp, kanska publika koja drži do sebe neće tragati za zabavnom stankom između dva teška filma u Ratnerovim mutantima, nego masovno hrliti na Quinzaine, gdje ih je zabavljalo bučno čudovište suludog Koreanca Bonga Joon–hoa, u nas poznatog po remekdjelu Sjećanja na ubojstvo, čiji je lik mutirao u monstruma nakon skoka u rijeku zagađenu toksičnim otpadom (šifra: The Hoist). No, ako se na Croisetti doimao kao neka vrsta neželjenog uljeza, pogotovu kod elitistički nastrojenih novinara, bez obzira na svu agresivnu reklamnu kampanju koja je popratila njegovu festivalsku projekciju, to još uvijek ne znači da je on loš. Dakako, dobar dio X–Men kultista koji je pozdravio Singerovu gikovsku vjernost originalnom stripovskom predlošku nastalom u Marvelovoj radionici etabliranog Stana Leeja, nije mogla prežaliti da je njegova redateljska stolica sada prepuštena štanceru Brettu Ratneru. No, uza sav taj hype koji je popratio prethodna dva nastavka, Ratner nije mogao zakazati, jer već sama činjenica da se u autora poznatog po ne pretjerano nadahnutim holivudskim komadima poput Rush Houra 1 i 2 te Obiteljskom čovjeku, nije mogao dogoditi nekakav mirakul, dobili smo i više no što smo očekivali. Ratner ide na sigurno, što podrazumijeva konstrukciju jednostavne i linearne naracije, koja nije imuna na patos. Sada postaje evidentno da su neki mutanti mutirali više od drugih. Uvođenjem novih likova poput Zvijeri, Angela i Juggernauta, autor otvara nova neistražena područja u odnosu između ljudi i mutanata, poput sukoba Angela i njegova oca. A tamo gdje je X–Men 2 inteligentno naglašavao queer aspekt stripa u pokušajima Icemanova izlaska iz ormara i prihvaćanja vlastite mutantnosti, Ratner nastavlja istom žestinom (»Voiceov« novinar Michael Musto navodi da se X–3 može tretirati kao »alegorija na ex–gay pokret«). Zato je u trećem nastavku ostavljeno možda malo previše filmskog prostora dobrim momcima i curama, Wolverineu i Storm. No, najintrigantniji ostaje prikaz nemogućeg ljubavnog trokuta između Wolverinea, Cyclopsa i enigmatične Jean Grey, kao kontrapunkt delikatnom ljubavnom baletu između Kitty i Icemana na zaleđenom vodoskoku. Upravo taj romantični dio filma daje priči mitsku kadencu, gotovo tragičnih proporcija, kada Jean postaje svjesna da ne može kontrolirati vlastitu evoluciju, pa na scenu stupa Wolverine darujući joj smrt u pompoznom koloritu Dantea Spinottija. Ostatak posla obavili su CGI majstori, koji su se naročito iskazali u klimaktičnim prizorima levitacije Golden Gate Bridgea, koji se i u stvarnosti doima kao da lebdi kad je obavijen maglom, a koji svojom duhovitošću mogu parirati dervišovskim okretima Nightcrawlera iz X–2 tijekom njegova napada na Bijelu kuću. No, ovo nije samo film osmišljen kao uniformirana eksplozija specijalnih efekata, nego i film čija tekstura počiva na tijelima, pogledima i gestama. Oni su ti koji nam pomažu da se upustimo u Angelov ikarovski let u nova područja mašte, ne bi li razotkrili nove moguće svjetove.

Dragan Rubeša