Asketizam s pokrićem

Asketizam s pokrićem

Rothemund je uklonio iz svoga komadića povijesti gotovo sve scenarističke i režijske ukrase koji bi mogli skrenuti žarište drame s protagonistice i njezina moralnog razloga, a time joj oduzeti status autentične i (samo)svjesne žrtve

U vrijeme kada je Bavarka Traudl Junge već revno i naivno službovala u Hitlerovu glavnom stožeru kao njegova osobna tajnica, o čemu je posvjedočio i film Olivera Hirschbiegela Hitler: konačni pad, njezina vršnjakinja Sophie Scholl, studentica biologije i teologije, raspačavala je po Njemačkoj letke antinacističkog sadržaja, pozivajući Nijemce na otpor nacističkoj politici i nepotrebnim ratnim stradanjima. Jedna takva akcija u zgradi minhenskog sveučilišta, 18. veljače 1943, završila je kobno za Sophie, njezina brata Hansa i još jednog člana tajne organizacije Bijela ruža. Od njezina uhićenja do giljotiniranja trojke prošla su tek četiri dana, dokumentirana i sačuvana u policijskim i sudskim dosjeima Trećega Reicha, dovoljno debelim i iznimnim da posluže kao građa za Sophie Scholl: posljednji dani Marca Rothemunda. Ne samo da su Junge i Scholl odigrale svoje povijesne uloge na suprotnim ideološkim stranama, nego se i filmovi koji o njima svjedoče, snimljeni i nominirani za strane Oscare u razmaku od godinu dana, potpuno razlikuju. Hirschbiegel se trudio portretirati Hitlera i s one druge (intimnije, ranjivije) strane te vjerno dočarati posljednje dane oko vučje jazbine, ne pitajući se previše o svijesti i savjesti njegove tajnice (kao ni ostalih aktera). Rothemund je, pak, uklonio iz svoga komadića povijesti gotovo sve scenarističke i režijske ukrase koji bi mogli skrenuti žarište drame s protagonistice i njezina moralnog razloga, a time joj oduzeti status autentične i (samo)svjesne žrtve. Kako je Sophie Scholl motivaciju svog rizičnog aktivizima, a poslije i voljnog mučeništva, prema sačuvanim dokumentima, eksplicirala i svojim religijskim (protestantskim) uvjerenjima, a osobito pozivanjem na kršćansku savjest, usporedbe s Ivanom Orelanskom bile su, dakako, neizbježne. Jednako tako, Rothmundovo svođenje drame na verbalne duele Schollove s tužiteljima i sucima dao je maha asocijacijama na Dreyerovu i Bressonovu verziju stradanja svete Ivane. No, asketskom, pretežito komornom, karakteru drame presudilo je ponajprije četverodnevno zatočeništvo Sophie Scholl (Julia Jentsch), ispunjeno policijskim ispitivanjima, suđenjem i, naposljetku, iščekivanjem egzekucije u zatvorskoj ćeliji. U scenariju njezina mučeništva izostaju čak i očekivani začini iz filmova slične tematike: tjelesno mučenje i sarkazam nadmoćnih istražitelja. Dapače, istražitelj je birokratski pristojan i svoj posao odrađuje više tehnički nego s uvjerenjem, dok se Sophie u početku, iako zatečena s mogućim dokazima na mjestu događaja, ležerno brani od optužbi izmišljotinama i niječući da ima ikakve veze sa zločinom koji joj pripisuju. No, kada je iznenade čvršći dokazi, ipak ne pristaje na ponuđenu nagodbu i iskupljenje, nego potvrđuje svoj prijestup. Sve to prati školski jednostavna izmjena planova i kontraplanova, u kojoj Julia Jentsch, u drajerovskim krupnim planovima, strogo i dojmljivo kontrolira emocionalne reakcije svoje junakinje na promjenu situacije. Rijetko, ali funkcionalno, redatelj glazbom podcrtava njezino stanje; radije je okružuje ledenom hladnoćom tišine i zatvorskih zidova, rezerviranošću policajaca i zatvorskih stražara. Da je ta ekonomičnost djelotvornija od ikakva pretjerivanja pokazat će Rothemund upravo na vlastitim režijskim otkliznućima: vrištanje karikaturalno indoktrinirana suca u ritualno crvenoj togi (u sekvenci suđenja) ne pristaje drami s očiglednom ambicijom da transcendira slučaj Sophie Scholl njezinim etičkim imperativima i opraštojnim razgovorom s Nebom. Dakako, danas je moguće postaviti i pitanje da li je Sophijina žrtva uopće imala ikakva učinka na njezine sunarodnjake i suvremenike. Odgovor bi vjerojatno bio strašan. No, kako Nijemcima njihova prošlost očigledno ne da mira, dopustimo si razmišljanje da su posljednji dani Sophie Scholl za nas danas mnogo korisnija lekcija od raskošna uprizorenja Hitlerova konačnog pada.

Diana Nenadić