Tko kupuje černobilske jabuke?

Moskva Dokumen-tarno kazalište sve je aktualnije, s pozornice više ne slušamo samo imaginarne karaktere, a najnoviji primjer dolazi iz Rusije. Dvadeset godina od najveće mirnodop-ske nuklearne katastrofe obilježeno je na mos-kovskoj pozornici predstavom Černobilska molitva, dramatizacijom knjige Bjeloruskinje Svjetlane Aleksijevič u kojoj o tragediji govore njezine žrtve. Predstavu, o kojoj se u ruskim novinama vrlo malo i s neugodom piše, postavio je Finac Joel Lehtonen, i sam ruski kazališni student, a tekst Aleksijevičeve već su vidjeli Bjelorusi, Francuzi, Britanci i Šveđani, gdje autorica i živi, nakon sukoba s Lukašenkom. Černobilska molitva, koja se prati u tišini, izazvala je prave ovacije na kraju, a predstava o tragediji sadrži i duhovite elemente. Među ljudima pogođenima tragedijom bila je i ukrajinska seljanka koja je na tržnici prodavala radioaktivne jabuke, tako ih i reklamirajući. Jabuke su se ipak dobro prodavale. Na pitanje tko ih kupuje, odgovorila je: Razni ljudi — netko za šefa, netko za punicu!

Elegični Othello za Engleze

Stratford na Avonu Royal Shakespeare Theatre svake godine u svojoj stratfordskoj sezoni ugosti neku inozemnu produkciju. I dok su domaće interpretacije Shakespearea i dalje pune poštovanja prema bardu, inozemne povremeno izazovu šok. Baš se to dogodilo s Othellom u izvedbi minhenskoga Kammerspiele i režiji jednog od najzanimljivijih imena europske režije Lukea Percevala. Taj radikalno preveden i osuvremenjen Othello temelji se na psovkama i vulgarnostima i govori o svijetu u kojem je svaka vrijednost uništena. Scenografiju čini crni klavir, na kojem je drugi, bijeli, a pijanist prati cijelu predstavu jazz improvizacijama. Elegična studija o korupciji nevinosti izazvala je šok, ali i prave kritičke panegirike, Englezi ne samo da se nisu uvrijedili na reinterpretaciju nego su Percevalovu viziju nahvalili do neba.

Umjetnost na Broadwayu? Teško!

New York Broadway, srce komercijalnoga teatra, slabo kuca za dramske produkcije koje ne pokušavaju biti komercijalne. Bez obzira što su kritičari ishvalili Well, dramu Lise Kron, publika nikako da počne gledati tu produkciju bez velikih zvijezda, ma koliko ona bila kvalitetna. U konkurenciji s mjuziklima i dramskim klasicima, u kojima nastupaju poznati glumci, mala produkcija čije su ambicije umjetničke, a ne komercijalne, teško prolazi. Kako životno iskustvo pretočiti u umjetnost, što je tema ovoga komada, očito je zanimljivije kritici nego publici, pa jednoj od najzanimljivijih produkcija u broadwayskoj sezoni prijeti rano gašenje.

Nijemac u Tokiju

Tokio Rene Pollesch, jedan od najzanimljivijih njemačkih dramatičara nove generacije i za mnoge rodonačelnik poslijedramskoga teatra, postavio je na tokijsku scenu svoju dramu Soylent Green ist Menschenfleisch, sagt es allen weiter, koja je postala događaj sezone. Četvero glumaca izgovara monologe o novcu, ljubavi i seksu u mikrofone, dok na platnu iza njih ide film o njihovu životu. Za japansko tradicio-nalno društvo komad koji je Pollesch poseb-no prilagodio glumci-ma i toj zemlji šokira rječnikom i vrlo mrač-nim pogledom na suvremeno društvo. A baš o svijetu tradicionalnih vrijednosti, u koji prodire novac globalnoga kapitalizma, o svijetu u kojem nematerijalne vrijednosti poput ljubavi bivaju ugrožene onim materijalnim govori Polleschov tekst.

Jasen Boko