S pobjedničkim osmijehom

S pobjedničkim osmijehom

Bez imalo dramaturškoga nasilja, ne pretvarajući pripovjedni tijek izvornika u dramu, nego s govornom akcijom u prvome planu, u neusporedivu bogatstvu i ljepoti jedinstvena jezika Ivane Brlić Mažuranić, pretvorena u uzornu scensku dikciju, u ritmu i duhu izvornika redatelj i ansambl razvijaju pustolovno putovanje izvorne jednostavnosti i svježine

Potkraj tridesetih redatelj i glumac Louis Jouvet pisao je o tome kako redatelj mora pokušati proniknuti i u sebi probuditi stanje duha, doživljaj i atmosferu što su prethodili piščevu stvaralačkom činu i na svoj način to prenijeti na pozornicu.

Na povećoj vremenskoj udaljenosti, nakon što su u međuvremenu prohujale i utihnule dvojbe između redateljskog i tzv. literarnog kazališta, u kojima prevladava slika i pokret ili pak pjesnička riječ — u punoj sintezi obaju tipova kazališta idealnom pristupu iz maksime umjetnika, koji se proslavio ulogama i predstavama iz djela Moli ea rea i Giraudouxa, približuje se na poseban način Rene Medvešek. Zbiva se to u Kazalištu Trešnja, hrvatski je klasik Ivana Brlić Mažuranić, djelo je mnogo puta na glumačkoj i lutkarskoj pozornici, kolektivno i monodramski, na različite načine uprizoren Šegrt Hlapić. Glumački ansambl na pozornici Trešnje, koji ostvaruje iz zajedničkog izvora ponikle težnje teksta, režije i svakoga od okupljenih pojedinaca, čini jedanaest mladih glumaca i glumica jasno prepoznatljivih osobnosti i žive izražajnosti. Bez imalo dramaturškoga nasilja, ne pretvarajući pripovjedni tijek izvornika u dramu, nego s govornom akcijom u prvome planu, u neusporedivu bogatstvu i ljepoti jedinstvena jezika Ivane Brlić Mažuranić, pretvorena u uzornu scensku dikciju, u ritmu i duhu izvornika redatelj i ansambl razvijaju pustolovno putovanje izvorne jednostavnosti i svježine. Sva prašina prethodno viđenih predstava Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića izbrisana je prvim zamahom, poubijane su ptice papige, kako to preporučuje Paul Valéry govoreći o potrazi za vlastitim glasom, tako da priča izvire bez naslaga navike i rutine, mlada i poletna kao da se s njezinim junacima prvi put susrećete. Minimalizam svih komponenti osim žive napetosti, poetičnosti i humora osnovna su obilježja igre, u kojoj je folklorna osnova nenametljivo naznačena, a scenska slika građena ručno na licu mjesta od prirodnog materijala, drva, šiblja, lanenoga platna, svijetlom paletom, koja ističe glumački pokret, a prizvuk sjećanja iz davnine stapa sa suvremenim senzibilitetom. Uz skupni pokret od priručnih se predmeta grade kuće, hambari, zavrti se visoko vrtoglavi vrtuljak, otvaraju se vrata za odlazak u svijet pun neizvjesnosti i povratak sebi. Iz razigranoga zbora na najprirodniji mogući način izdvajaju se pojedinci i britko skiciraju epizode ili brzim, točnim potezima pokreću na osebujan način cjelovite likove. Na čelu im je nenametljivo odlučan, na hrabrost i pomoć drugomu uvijek spreman, nepokolebljivo dobar i borbeni Hlapić Marka Ruždjaka, ganutljivo krhka, bezazlena Gita Aleksandre Naumov, neumorno prijateljski pas Bundaš Rajkana Rushaidata, gorostasni Majstor Mrkonja meka srca Bojana Navojca, majčinski vedra Majstorica Vande Vujanić Šušnjar i tako redom sve do na blago komičan način strašna Crnoga čovjeka Senke Bulić, rastužene majke Ivane Bakarić i ostalih u ujednačenoj skupini, pri čemu pojedini glumci imaju više uloga. Kada bi se jednoga dana u izobilju festivala pojavio i Hlapićev, nova predstava Kazališta Trešnja bila bi njegov favorit. Još važnije je, dakako, što ta predstava danomice osvaja prepunu dvoranu dječje publike, a primjer hrabroga malog Hlapića i njegove Gite jasno i moćno, s blagim osmijehom pobjednika, govori najmlađima o mogućnosti dobrote, o neslomljivoj vrijednosti borbe i požrtvovanja.

Marija Grgičević