PSIHORITUAL

PSIHORITUAL

Pošto je situirala predstavu u znatno starije povijesno i stilsko okružje, oplemenjeno postsimbolističkim rafinmanom, redateljica je iskoristila prednosti podjele koja se, kako u predlošku, tako i u ishodu, pokazala gotovo idealnom

Ako je danas moguće utanačiti putem interneta da vam netko kanibalski poždere tijelo, kao što se to već i dogodilo, onda je bio pravi trenutak da se, u doba industrijalizirane idolatrije nasilja, aktualizira drama Tennesseeja Williamsa Iznenada prošlog ljeta, napisana daleke 1958. godine. S druge strane, događaji mučeničke smrti, na koje Williams aludira imenom odsutnoga junaka drame, pjesnika Sebastiana, spajaju nas s iskonom zapadne uljudbe, kada su oni služili njezinu ritualnom učvršćenju. Mučeništvo je pojava iz doba dekadencije imperija, koja najavljuje epohalne obrate i nastanak novih društvenih sustava. Dobro je stoga što je redateljica Snježana Banović Dolezil inscenacijski i kostimografski predstavu smjestila u doba secesije, otprilike u doba kada d´Annunzio piše libreto za Debussyjevo Mučeništvo svetog Sebastijana (1911). Drama Iznenada prošlog ljeta, u izražajnu prijevodu Acije Alfirević, privlačna je po napetosti koju razvija bogati zaplet postupnim otkrivanjem zagonetke Sebastianove bizarne smrti i njezina razloga. Ona je naime ishod pjesnikove nesvjesne želje i traženja homoerotske ekstaze, pri čemu doživi da ga živa rastrgnu poludivlji siromašni dječaci. Posljednja Williamsova poznata drama suprotstavlja se tako psihološkom naturalizmu njegovih remek–djela gotovo vajldovskom konstrukcijom, koju pokreće konverzacijski brio protagonista. Otimljući se oko pokojnikove ostavštine, oni žele razjasniti Sebastianovu smrt uz pomoć njezina očevica, duševno labilne djevojke, Catherine Holly, a istodobno zataškati društvenu sablažnjivost tog događaja. U svojevrsnoj hipnotičkoj seansi, kao modernu psihoritualu kojim se priziva Sebastianov duh, Catherine uz pomoć psihijatra Cukrowitza iznosi istinito šokantno viđenje Sebastianove smrti, koje razbija konverzacijski prijepor katarzom razrješenja zagonetke. Redateljica je uzela u obzir bogatu ponudu ideja i motiva isprepletenih oko Williamsova teksta, pazeći pritom da ničim ne oteža razvijanje zapleta sofisticirana krimića. Tom je krimiću međutim jedino autentično okružje kazališna scena, gdje se tropski vrt pretapa u salon. Pošto je situirala predstavu u znatno starije povijesno i stilsko okružje, oplemenjeno postsimbolističkim rafinmanom, redateljica je iskoristila prednosti podjele koja se, kako u predlošku, tako i u ishodu, pokazala gotovo idealnom. To osobito vrijedi za odnos dviju antagonistica, Sebastianove majke, gospođe Venable i gospođe Holly, od kojih prva teži mitologizaciji Sebastianove osobe, dok druga boreći se za svoj udio u pjesnikovoj oporuci i nehotice demistificira pjesnikovu smrt. Mirjana Sinožić igra gospođu Venable s dojmljivom uzdržanošću, koja krije silan napon fiksacije na sina, spremna u svakom trenutku promijeniti taktiku. Posve je drukčija gospođa Holly Vesne Stilinović, čija je igra posve na razini njezinih namjera. Kao usporedni par funkcioniraju dvije muške uloge, dr. Cukrowitz Roberta Plemića, koji se možda nije posve oslobodio kao liječnik koji se upušta u odveć intiman odnos s pacijenticom; George Holly Berislava Tomičića gotovo da je odveć stiliziran u ulozi mamina sina. Nedvojbeno, drama Iznenada prošlog ljeta dominantno je ženska predstava, u koju se vrlo dobro uklapaju Ljiljana Blagojević kao časna Felicity i gospođica Foxhill Beti Lučić.

Na kraju, but not the least, dolazimo do glavne uloge drame, Catherine Holly, prisutna pojava odsutnog Sebastiana, koju redateljica opravdano vidi kao dramsku pretvorbu Ofelije. Dakako, ona je toliko lucidno luda da vidi kako svoju verziju istine mora zaodjenuti ludilom. Igrom Leone Paraminski dominira fizis senzualne ljepote otporne na disonance ludila i to je jedino donekle upitno mjesto sjajne predstave. Redateljica Snježana Banović odgovorna je za upravo čehovljevsku gustoću predstave, u savršenu suglasju s opipljivo lijepim kostimima Dženise Pecotić i ljepljivim ozračjem Marina Gozze, koje je zahvaljujući skladatelju Darku Hajseku postao i čujnim.

Zvonimir Mrkonjić