Priča koja nas se tiče

Priča koja nas se tiče

Mihanovićeva Žaba, dobitnica Marina Držića 2004, nedvojbeno se potvrdila na sceni. Predstava je to koju su odvažno i raspoloženo iznijela četvorica glumaca (Sreten Mokrović, Franjo Dijak, Sven Medvešek, Filip Juričić), i koja je s pravom osvojila nepodijeljena priznanja stručnoga žirija, ali i publike

Marulićevi dani, tradicionalni vrhunac kazališne sezone u nas, netom su završili, i dojmovi su još svježi. Iako su zlosretni okrugli stolovi nakon predstava (s pravom) ukinuti, Festival je ipak izazvao različita mišljenja, komentare i sučeljavanja. Dobro je što je tako: neprijeporno je najgori onaj festival o kojemu se nema što reći. Pavletićeva živost, rekli bismo, uvijek je dobrodošla u svim ljudskim aktivnostima, a možda ponajviše u onim intelektualnim, dakle — u kulturi. Kazalište pak, jednostavno, mora biti živo, kako god taj epitet tumačili: drukčije, pleonastički, ono odumire i kao da ga već i nema. Natjecateljska smotra uprizorenih hrvatskih (u prvom redu, suvremenih) dramskih tekstova u izvedbi kazališta iz svijeta i Hrvatske, u šesnaestom izdanju, odvijala se u znaku programatskog gesla izbornice Sanje Nikčević: »Povratak emociji ili priča koja nas se tiče«. Poznato je da se izbornica, u svojim člancima i knjigama, jasno i nedvosmisleno zalaže za dramskoga pisca kao temeljnu osobu oko koje se konstruira sav ostali teatarski univerzum, potom za (aktualna) djela fabularnoga tipa, koja sadrže (upravo) priču, te, implicitno, i emociju, koja proizvodi i primjerenu gledateljsku reakciju. Takvo se stajalište, dopuštam, može (u danim okolnostima) doimati tradicionalistički, pa i konzervativno, no u navedenim elementima (složit će se i oponenti), sadržana je sama bit kazališnoga fenomena. Naime, alternativa je nastala njihovom djelomičnom dekonstrukcijom, odnosno razmještanjem odnosa snaga: u tzv. autorskom kazalištu pretežito je redatelj zadobio središnje mjesto, koristeći se svim ostalim faktorima kao vlastitim emanacijama ili marionetama. Različiti projekti, pak, nerijetko rezultiraju hladnim hermetično–intelektualističkim konstruktima, kojima je u središtu kakva ludička komponenta, ili pak teza koja može istinski dotaknuti i izazvati zanimanje tek ograničena broja potencijalnih gledatelja. Na neki način, teško se oteti dojmu da se kazalište na taj način urušava samo u sebe, da je riječ o svojevrsnoj imploziji ili čak entropiji. Naime, utrošak vlastite energije ne korespondira izazvanim učincima, što pak vodi u mogući slom cijeloga sustava. Izborničin povratak ishodištima (ili korijenima, ako je komu draže), načelno, posve je legitimno načelo izbora predstava na festivalu kojemu je osnovno uporište — promicanje suvremenoga dramskog pisma. Drugo je pak pitanje konkretne provedbe toga načela — kako se ono ogledalo u svih deset (od mogućih 27) odabranih i izvedenih predstava. Festival je, naime, započeo neslavno: Krležinim Kraljevom u izvedbi sarajevskoga Narodnog pozorišta i u režiji svestranoga Gradimira Gojera. Težište predstave od sajmišnoga ludovanja, pijanke na proštenju, te metafore balkanske (i srednjoeuropske) krčme, pomaknuto je prema intimnoj priči, koja se odvija separirano od kermesa u pozadini, te kao takva, iako (možda) implicira »ljubav preko groba« i »pobjedu ljubavi nad smrti«, ipak nije ništa drugo nego Meriméeova i Bizetova Carmen u znatno grubljim okolnostima i s dodatkom zakašnjela ekspresionizma. Kako god bio brojan, zbor iz balkanske, apokaliptičke, krčme više se doima groteskno i neskladno te jezično, glazbeno i mizanscenski diletantski nego opasno, mračno i ekstremno karnalno, što je bila Krležina namjera. Splitsko Gradsko kazalište mladih, nažalost zapuštena poluprofesionalna kazališna družina s vlastitim, tehnički defektnim i tek potencijalno iskoristivim prostorom Teatrina na Prokurativama, u režiji iskusnoga Vanče Kljakovića, prikazala je dramu uglednoga teatrologa Vlatka Perkovića Deus ex machina. Riječ je o klasično strukturiranu dramskom djelu, koje (možda na tragu talijanske dramaturgije 20. stoljeća), na scenu izvodi jake, profilirane, žustre likove, koji ne gube vrijeme u poetskim sfumatima, nego se odmah i nedvosmisleno deklariraju — i kao karakteri, i kao nositelji tendencija u našem društvu, u prepoznatljivim okolnostima, danas i ovdje. U djelu iz sredine devedesetih godina (radnja je situirana u doba vrhunca rata u Bosni i Hercegovini) unutar obitelji dolazi do sukoba oko nasljedstva — no taj je sukob samo izvanjski, gotovo prividan. On kamuflira znatno dublji sukob: sukob, naime, oko temeljnih pitanja čovječnosti i međuljudske solidarnosti. Danas je (čini se) pobijedilo neoliberalno načelo homo homini lupus, no (poručuje autor) ne treba zaboraviti da njemu postoji alternativa, koju neki žive i primjenjuju. Šteta je što su neinventivna, rutinska režija i skučen prostor Teatrina prilično okrnjili predstavu. Sarajevski Kamerni teatar ’55, nekoć ugledna kuća u rangu (u bivšoj državi), recimo, Ateljea 212, Slovenskog mladinskog gledališča ili Teatra ITD, predstavila se izvedbom Gavranova kontroverznoga djela Kako ubiti predsjednika, opet u režiji Gradimira Gojera (!). Komad s tezom, o »globalizmu pred kućnim vratima«, smješten na pozornicu (i gledalište, i scena) HNK, doslovce je poništio i Gavranovu smjelu riječ i njegovu standardno vještu, iako ponekad nategnutu, scensku konstrukciju. Kamerni teatar ’55 posjeduje pozornicu kojoj je gledalište s triju strana; na sceni HNK, jasno, gledatelji su sjedili na tribinama i gledali predstavu tek s jedne strane. Gledali, naglašavam: čuli baš i nisu mnogo — toliko malo, da je tijekom predstave došlo do spontana prosvjeda. Posebno žalosti činjenica gotovo posvemašnjega rasula ne samo nekad ugledne kuće kakav je bio Kamerni teatar ’55 nego i bosanskoga teatra u cjelini, jer ni treća bosanska predstava, Komšiluk naglavačke Nine Mitrović, u režiji Nine Kleflin (BNP, Zenica) nije uspio osobito popraviti dojam. Idejno, glumački, režijski, produkcijski, možemo samo ustvrditi, bosanski se teatar nalazi u dubokoj krizi (koja je možda odraz stalne, iako latentne, političke krize u susjednoj državi te njezine, bolno očite, potpune nebrige za kulturu). Teatar ITD, nekadašnje kazalište iz Zagreba (jer ga u budućnosti neće biti, barem ne onakva kakva smo poznavali, poštovali i voljeli), predstavilo se dvjema predstavama: Cvijetom Zuzorić Matka Sršena, te Žabom Dubravka Mihanovića, u režiji Franke Perković. Cvijeta upravo je to što kaže (glazbeni) podnaslov: quasi una fantasia, poetska maštarija o dvjema renesansnim ženama i njihovu možebitnom ljubavnom odnosu: o učenoj kurtizani, inspirativnoj Cvijeti i njezinoj amica di cuore Mari Gundulić. Poprilično nedorečena, ta bi dramska skica ostala uglavnom visjeti u zraku, da nije dviju sjajnih glumica: Doris Šarić Kukuljica i Anje Šovagović Despot. Mihanovićeva Žaba, dobitnica Marina Držića 2004, nedvojbeno se potvrdila na sceni: devedesetominutna jednočinka, bez obzira na neznatni segment koji izabire, i četvoricu društvenih marignalaca koji su joj agonisti, opisuje zapravo realno stanje u društvu u kojem živimo: tragovi rata nisu iščezli, i ne mogu biti tek pometeni pod tepih, s time da se ubuduće pravimo kao da ništa nije ni bilo, dok se mali čovjek suočava s vlastitom mukom pitanja na koja ne poznaje odgovore, s nehumanom pseudozajednicom u kojoj je svatko neprijatelj (i takmac) svakomu, moralne norme nepoznanica, a novac jedino mjerilo. Predstava je to koju su odvažno i raspoloženo iznijela četvorica glumaca (Sreten Mokrović, Franjo Dijak, Sven Medvešek, Filip Juričić), i koja je s pravom osvojila nepodijeljena priznanja stručnoga žirija, ali i publike. Minijaturom Ilije Zovka, autora i glumca, u režiji Vanče Kljakovića, predstavom Francuzica (ne u značenju Francuskinje, što bi bila prva pomisao, nego francuske kape), splitski HNK dostojno je reprezentirao domaće boje. Nepretenciozno djelo, u kojem su zasjali samo Zovko i velika glumica Zoja Odak, podsjeća možda pomalo na uratke o trećoj dobi Alda Nicolaija ili Furija Bordona, no dostatno je duhovito i humano da zabavi, nasmije i, koji put, istinski dirne gledateljstvo. Francuzica je i dobar nastavak trenda koji je Scena ’55 splitskoga HNK inaugurirala nezaboravnim Bošnjakovim komadom Hajdemo skakati po tim oblacima. Riječki HKD Teatar (Hrvatski kulturni dom na Sušaku), u režiji mladog i versatilnog Laryja Zappije, izveo je klasično djelo hrvatske novije dramaturgije Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana, pri čemu je redatelj vrlo kvalitetno reciklirao Violićev postupak s praizvedbe 1971: smješteni svi zajedno, u kontroliranom kaosu na velikoj pozornici HNK, i gledatelji, i glumci sudionici su iste Mrduše, koja na svom, masovnom, sastanku Narodne fronte (pretka SSRNH–a), spontano odlučuje izvesti adaptaciju Shakespeareova remek–djela. Zappia je predložak spretno reducirao (ispali su neki sporedni likovi, a Učitelj je, prikladno, postao Učiteljica), te je doista u pravu kolega Jasen Boko, koji je u svom tekstu ustvrdio da je »... Brešanova drama, tada žanrovski određena kao groteskna tragedija, danas groteskna komedija«. Takav pristup pokazao se opravdanim, ispravnim i produktivnim te je tijekom intenzivnih sto minuta bez stanke promišljeno generirao jednu od najkvalitetnijih predstava Festivala. Nije, naime, to više obračun ni sa kim; to je prikaz mentaliteta, koji — mutatis mutandis — i dalje živi, iako se spretno služi mimikrijom. O Matišićevim Sinovima... već je na ovim stranicama bilo govora: recimo tek toliko da je splitska izvedba bila odveć glasna te mjestimice znatno sporija od zagrebačke, premijerne. Inače, uvrštenje toga djela nedvojbeno je opravdano: koliko god sama predstava (GDK Gavella, Zagreb, red. Božidar Violić) imala nedostataka, Matišić je jedan od najizvornijih glasova suvremene hrvatske dramaturgije, i svako njegovo novo djelo zaslužuje punu pozornost. Dapače, takav njegov status daje nam prigodu da od njega tražimo više, i bolje. Kako je počeo, Festival (na sreću) nije završio. Ljubljansko slovensko mladinsko gledališče izvelo je dramu Fragile! mlade hrvatske autorice (s prebivalištem u Londonu) Tene Štivičić. Svi su likovi u toj predstavi upravo onakvi kakvima ih sugerira naslov: krhki ili lomljivi, a takvi su i njihovi međusobni odnosi. Podrijetlom s prostora bivše Jugoslavije (pri čemu autorica tomu ne pridaje nikakve političke konotacije) te Bugarske, svi oni (također) žive u megalopolisu — utočištu Londonu, gajeći snove o uspjehu, ljubavi, karijeri... daleko od balkanskoga lonca ili bureta baruta. Skupljaju se u Michijevu baru (Michi’s Bar) i njihove se sudbine prepleću s onima koji nisu odavde, ali koji su (na različite načine) s ovim prostorom imali kontakte. Redatelj Matjaž Pograjc ponudio je multimedijalnu, vizualno atraktivnu predstavu, u kojoj se kombiniraju sredstva teatra, minijaturističkog lutkarstva i filma, na način maštovit, dojmljiv i sugestivan. Riječ je o najmodernijoj predstavi Festivala, koja je ujedno rječit dokaz da sve ono što se podvodi pod koncept povratka emociji ili priče koja nas se tiče ne mora biti nužno teatarski konzervativno. Dapače: inventivna režija može samo unaprijediti i učiniti atraktivnijim temeljne postulate teatra, njegove sine qua non–uvjete. Šesnaeste Marulićeve dane zaključila je predstava Dan od Amora Luka Paljetka i Đele Jusića, u režiji Vlade Štefančića i produkciji dubrovačkoga Kazališta Marina Držića, revijalni mjuzikl izdaleka nadahnut Držićevom Grižulom, izvedba koja je grosso modo evocirala (zabavno, za mlađe i poučno, ne može se poreći) kako je mjuzikl izgledao nekad (od tridesetih do pedesetih godina, primjerice), u produkcijama bogatijim i kičastijim od onih koje su bile uobičajene u nas. U popratnom programu Festivala koncertno su izvedene tri drame nagrađene Nagradom Marin Držić (Plutajuće glumište majstora Krona Borisa Senkera, Slijepe ulice Gordane Ostović te O zmaju koji je kokice jeo i jednu lažnu princezu sreo Ane Đokić Pongrašić), pročitali su ih (a djelimice i scenski interpretirali studenti prve godine Osječke, Splitske i Zagrebačke akademije), a za okruglim stolom vođen je zanimljiv i poticajan razgovor o položaju dramaturga u hrvatskim kazalištima. Jednodušno je zaključeno da je dramaturga premalo, i da je njihov utjecaj nedostatan: boljitak kazališta leži i u većem uvažavanju nezahvalna, i, često, neshvaćena (a opet u teatru nužna) posla. Napokon, tko je dramaturg? Čovjek koji u tmini gledališta, tijekom pokusa, šapće s redateljem. Ali, kao kritičar i povremeni dramaturg odgovorno tvrdim (kako vele političari): nema u kazalištu ljepšega posla. A rezultate šaputanja i tako definitivno ocjenjuje publika, i vrijeme.

Boris B. Hrovat