Izložba kao otvoreno djelo

Izložba kao otvoreno djelo

Riječ je o zanimljivoj kustoskoj ideji, koja je ipak, zbog arhitekture izložbenoga prostora, jasnije zaživjela na izložbi iz 2003. u galeriji Cascina Roma u Milanu, kojom je djelomice nadahnuta i tri godine mlađa zagrebačka izložba

Izložba koja nam prezentira suvremenu istarsku likovnu scenu naslovom Sobe / Stanze želi, prema riječima kustosice Branke Benčić, »izbjeći svođenje raznovrsne umjetničke produkcije na (nacionalni, lokalni) zajednički nazivnik, a istovremeno okupiti umjetnike u smislenu cjelinu koja funkcionira kao otvoreno djelo.« Pri definiranju koncepcije vodila se strukturom romana Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik ... ciljajući na poticanje aktivnosti primatelja (promatrača / čitatelja) u interpretaciji umjetničkog djela. Svakako zanimljiva kustoska ideja, koja je ipak, zbog arhitekture izložbenog prostora, jasnije zaživjela na izložbi iz 2003. u galeriji Cascina Roma u Milanu, kojom je, čini se, nadahnuta i tri godine mlađa zagrebačka izložba. Naime, tlocrt navedene milanske galerije sa sedam izložbenih prostorija različitih veličina — sedam različitih soba, nametnuo je kustosici, kako sama tvrdi, »modularni sistem kao niz samostalnih predstavljanja« (svaki je umjetnik izlagao u odvojenoj prostoriji). Trogodišnji razmak donio je, donekle, izmijenjenu listu izlagača i revidirani izbor radova. Od sedam milanskih umjetnika u Karasu izlažu Đanino Božić, Tomislav Brajnović, Alen Floričić, Davor Kliman, Robert Pauletta i Silvo Šarić, a u novi izbor ulaze Matija Debeljuh i Robert Sošić. Iako je riječ o radovima koje smo, uglavnom, već imali prilike vidjeti, zanimljivo je bilo ponovno se susresti s njima u novom kontekstu. Robert Sošić instalacijom Kratka povijest dobra i zla dosljedan je sebi. On se, u svojoj duhovnoj odiseji, asketski služi ready madeima koji asociraju na skromnost, radišnost i poštenje prirodnoga čovjeka, neiskvarena svjetonazorom suvremenoga potrošaštva, kao temeljnim činiteljem otuđenja čovjeka od njegove prirode. To su veličanstveno obični, jednostavni predmeti običnog, jednostavnog (istarskog) seoskog života: pocinčane kante, lavori, sita, tanjuri, brašno, voda i vino; ambijent istarskoga sela, još (do kada?) nenarušen McDonald’sovom reklamom. Njegova je umjetnost poput prosjačkog reda u redovima konceptuale — skromnošću svojih sredstava, ali i pozivanjem na vraćanje izvornim vrijednostima. Kada Sošić, nasuprot vinu iz svetvinčenatske gustijerne, ispije kavu iz restoranske šalice, pogađa nas opreka smirenosti i kaotične užurbanosti, kojoj današnjica, uvelike, plaća danak. Sukladno dosadašnjoj strategiji, on vješa niz razno obojenih, nasumično razbacanih sita po zidu galerije, kojima suprotstavlja samo (!) jedno — drukčije. Ono je neobojeno, postavljeno (obratno od ostalih) dnom prema dolje i u njemu su nataloženi simboli prolaznosti i propadanja: uginuli kukci i prašina, paučina. Paučina je već dobro znan zaštitni znak Silva Šarića, koji minimalističkim intervencijama ostvaruje »duboko intiman i duhovan rad, istovremeno metaforičan i egzistencijalistički« (Mladen Lučić). A sličnu atmosferu stvara i video Bez naziva 01/01 Alena Floričića, s nevidljivim / čovjekom / koji nestaje. Ili čovjekom koji postoji, a kao da ne postoji u prozaičnosti svoga stančića (života). Tomislav Brajnović preispituje globalna (zašto nam ta riječ ostavlja okus u ustima i grč u želucu?) ideološka sukobljavanja, što je i trajna oznaka njegove umjetnosti, videoinstalacijom Buddhas of Bamiyan. Autor istražuje razornu činjenicu pogrešne interpretacije (a znamo da je interpretacija sve) i zlouporabe, u biti, plemenitih ideja, zbog čega dolazi do nerazumijevanja i agresije. Koliko smo dostojni Kurana i Biblije ako to pismo nismo kadri iskoristiti za stvaranje sklada? Zašto pripadnik jedne kulture fizički uništava knjigu druge kulture, koja čuva Ideju o dobru. Ideja o dobru je zajednička, univerzalna. Globalna, ako hoćete (i odmah mi ovo globalno simpatičnije zvuči). Video Davora Klimana Sleep, seat, walk, eat govori o ispraznosti života robotizirana čovjeka isprana mozga i uništene volje. Žrtve rutine orvelovskog svijeta, koja živi korektno (politically), ali bez entuzijazma. Vjerojatno će se sljedeće jutro probuditi kao kukac. Intrigantno su djelo i 4 godišnja doba Roberta Paulette. Na četirima arkadijskim podlogama ispisana je gorka poezija u prozi. I Arkadija danas u mnogim ustima poprima plastičan okus. U tom je ključu kič–šarenilo Paulettinih objekata pittura nera par excellence. Laž i malograđanska estetizacija kao opomena. Na svu sreću tu je umjetnost, a umjetnost bi, da parafraziram Vladu Marteka, mogla biti naša velika šansa.

Ivana Rončević