Zlatni oksimoron

Zlatni oksimoron

Potvrđujući istančan senzibilitet kako za povijest, jednako i za stil, redatelj prikazuje svoj proizvod kao ozbiljnu, no duboko luksuznu 'zabavu za odrasle', kreirajući retro-stylish film

za lijevo-liberalne mainstreamere skrivene iza tendencioznih art–prosedea

Zlatni dani medija televizije — pedesete godine 20. stoljeća; pionirsko–inauguratorsko novinarstvo (oprimjereno u prodornom, profesionalnom CBS–ovu novinaru Edwardu R. Murrowu), ali i sveopće ozračje (histerične, antikomunističke) paranoje u politici (utjelovljeno pak u lovcu na vještice — senatoru Josephu McCarthyju) glavne su preokupacije i drugoga redateljskog uratka Georgea Clooneya, načete, doduše u ponešto hiperbolizirano–nadrealističnom obliku u Ispovijedima opasnog uma. Intenzivna javna bitka dvaju moćnih oponenata pritom je toliko snažna da se Clooney samouvjereno oslanja na njezinu prezentaciju koristeći se samo jednim glumcem (izvrsnim Davidom Strathairnom), dok McCarthyja prezentira u originalnom 16–milimetarskom materijalu onodobnih snimki. Sve to čini izvrsnu podlogu za izvrsnu Strathairnovu impresiju Murrowa — glamurozna gotovo poput kakve noir–zvijezde, vječno s cigaretom u ruci, enigmatično rezervirana; pri čemu David Strathairn izrazito suptilno reproducira mimiku i geste svoga lika, no idući mnogo dalje od puke imitacije — otkrivajući njegov bogati, tišinom skriven, unutarnji život.

Kvalitativne kontradiktornosti

U želji da evocira visoko–kontrasni, crno–bijeli statični svijet televizije pedesetih, Clooney pak rabi zanimljive redateljske postupke; no nikad za potrebe dramskoga sukoba ne žrtvujući estetičan, nadasve vintaž vizualni pristup, također crno–bijele tehnike. Time potvrđuje istančan senzibilitet kako za povijest, jednako i za stil; prikazujući svoj proizvod kao ozbiljnu, no duboko luksuznu 'zabavu za odrasle', kreirajući retro–stylish film za lijevo–liberalne mainstreamere skrivene iza tendencioznih art–prosedea; djelo s težinom poput one pri biranju i znalačkom skupljanju antikviteta, uživanja u posve specifičnoj vrsti vina ili čokoladi Suchard primjerice; nalik onoj, naposljetku, jazz–atmosferične glazbe kakvom se koristi za soundtrack. No njegove su pretenzije sjajno uklopljene u gotovo komorno, tiho, minimalističko i posve nenametljivo odmatanje radnje. Tako kombinira dokumentaristički štih (pridajući, raznim postupcima, obrađivanom razdoblju auru činjeničnosti i autentičnosti) s pravom dramom, a ujedno gotovo pobožno izražava štovanje pet desetljeća staroj televiziji, istovremeno osuđujući slabosti gledatelja za bezumnim eskapizmom i senzacionalizmom (takvim kvalitetama svakako asocirajući na Kviz Roberta Redforda), a djelo tolikih oksimoroničnih kvalitativnih kontradiktornosti nije nimalo lako namjerno zaobići.

Katarina Marić