TOMEK KAO BOGOČOVJEK?

TOMEK KAO BOGOČOVJEK?

Neupućenu bi se gledatelju — prije no što će shvatiti da se Kratki film o ljubavi Krzysztofa Kieslowskog temelji na dekalogu — moglo učiniti da pred sobom ima ostvarenje nadahnuto dvjema žanrovskim paradigmama — američkim trilerom i češkom komedijom. Na vitalni žanr trilera upućuje mladi poštanski službenik — suzdržani protagonist Tomek, koji sve slobodno vrijeme provodi u pomnu promatranju zgođušne znatno starije žene od sebe u zgradi a` la mamutica onkraj njegove sobe; u određenu prisnu intimiziranju s njezinim dnevnim ritualima (postelja sa ili bez ljubavnika, odijevanje i razodijevanje, raskid s ljubavnikom, trenuci očaja...), pomaže mu ukradena optička sprava s jakim zumom vična da — vođena njegovom pažljivom rukom — život žene u stanu opservira iz neposredne blizine (u promjenjivim planovima koji sežu i do detalja). No, kada će se Tomek u intimitet žene pokušati umiješati i znatno izravnije (šalje joj lažne pozive iz pošte da dođe podignuti novac; osobno joj dostavlja boce s mlijekom — praksa nekoć poznata i u nas), pitamo se nije li u Tomekovu slučaju (domskoga djeteta) riječ o onoj psihopatski profiliranoj, a podmuklo pritajenoj osobi koju su odrasli u mladosti na sve moguće načine maltretirali, pa sada vreba priliku da otpočne s krvavom osvetničkom serijom... S druge strane, Tomek će nas podsjetiti i na handrave češke adolescente iz filmova kakvi su Crni Petar i Strogo kontrolirani vlakovi; naš će se vrli promatrač — suočen s njemu odbojnom činjenicom da je izazovna žena preko puta u čvrstu posjedu svoga snažna libida i da joj je postelja u učestalu prometu — uteći huncutarijama ometanja tog njezina neumorna — no tek potrošna — ljubavnoga truda; primjerice, tempirat će da joj dečki iz plinare, usred ljubavna čina, banu u stan kako bi otklonili opasno curenje plina iz peći... Ako se, dakle, zna čemu je Kieslowski kao filmski autor sklon, a zna se — sabraniji će gledatelj brzo shvatiti što je velikom Poljaku izričito strano i od čega zapravo nepopustljivo zazire u svom kratkom, a velikom filmu o ljubavi; biblijskoj zapovijedi koja čovjeku nalaže kako se ima ponašati spram bližnjega svoga, pristupa u svom filmu posve suprotno praksi učestalih ilustracijsko spektakularnih filmskih obrada privlačnih motiva iz temeljne Knjige kršćanstva. Zapravo, on će nam — nakon zafrkantski opsjenjivačkog uvoda — stati sugerirati da se u dobrodušnoj, a poročnoj Magdi pritajio lik velike biblijske grešnice i obraćenice, a da se na usta Tomekova zapravo pokušava oglasiti onaj koji je, kažu, u svom svetom liku sjedinio božansko s ljudskim. Čudi li nas, onda, zbog čega će dobrodušnoj Magdi trebati toliko vremena da shvati zašto — njoj simpatični Tomek — ne prestaje ponavljati kako je voli, a svejedno uporno odbija njezin ljubavni repertoar, koji je drugim partnerima toliko privlačan?

Kratki film o ljubavi će, u međuvremenu, dosegnuti vrhunac upravo u realizacijski najzahtjevnijem, ali i najsugestivnijem trenutku djela — baš kada Magda kao svojevrsna novovjeka Marija Magdalena počne, pokraj ostalog, preuzimati i teret pripovjedačke perspektive komornoga filma. Ne kaneći sada ispisati patetičnu odu magistralnosti autorova umijeća, ipak se moramo upitati: ima li tvorca koji bi se, a da mu prezime nije Kieslowski, mogao ponijeti s nečim tako zahtjevnim kao što je čin otjelovljenja božanske iskre (ljubavi) u tako bogečkom stvoru kao što je Tomek i je li se rodio takav koji će, a da nije glasoviti Poljak što nosi znakovito ime Krzysztof, znati potaknuti preskakanje te iskre iz Tomekova (ljubavlju razigrana) duha u duh Magdina posrnula, a sada uzdignuta i ozarena bića?! Dakako, umni Kieslowski — taj mag odmjerenosti, minimalizma i sugestivna slikovnog izričaja — neće zaboraviti da sva ozbiljnost i dubina njegove poruke o ljubavi kao nužnoj sveprožimajućoj mjeri ljudskosti ne isključuje i onu diskretnu, ali uočljivu zeru igre koja Kratkom filmu o ljubavi daruje snagu ohrabrujuće vjerodostojnosti. Završit ćemo ovaj kratki prikaz citatom ulomka iz sublimnoga teksta o cjelokupnu opusu prerano preminula poljskog autora koji potpisuje filmska kritičarka Dijana Nenadić: »Sljedećom epizodom dekaloga, Kratki film o ljubavi, ujedno i posljednjom u aktualnom kinociklusu, Bogočovjekov imenjak svakako nije rekao sve što je imao filmom reći: etička i umjetnička vertikala njegova opusa zadivljujuće se protegnula od Tri boje i Crveno ‘kuvertirana’ testamenta, u kojem su nam, dostojno njegovu teofil/m/skom poslanju, oporučno ostavljeni ‘vjera, ljubav i nada’«. Od Hrvatskoga filmskog saveza i urednice Filmskih programa kina Tuškanac, Agar Pata, očekujemo da nas i u idućoj filmskoj sezoni daruju podjednako uspješnim autorskim ciklusima.