Tjeskoba i sreća

Tjeskoba i sreća

Iako će pokazati kako se u militantnoj obrani prava na život i ubija, Solondz se očigledno ne osjeća udobno ni na jednoj strani toga moralnog palindroma

Još je svježa u sjećanju trpka celuloidna Sreća Todda Solondza (Happiness, 1998), jedan od zaštitnih znakova dekadentnoga svršetka 20. stoljeća. Dakako, i kontroverzi koje su pratile pojavu toga filma zbog očigledne namjere redatelja da u ansambl–formi ponudi novu, iskrivljenu optiku za procjenu svijeta koji ga okružuje. Ako su ispovijedi oca–pedofila malodobnu sinu u jednoj od skandal–scena Sreće bile vrhunac prizornih (i emotivnih) bizarnosti kojima nas je hranio filmski fin de sie`cle, a način na koji Solondz dekonstruira američku obitelj te rentgenski pretražuje intimu iza kulisa normalnoga života kruna otklonaške subverzije, tada su kritičarske aklamacije Sreći bile potvrdom da je Solondz dotaknuo samu srž ambivalentnog i u osnovi nesretnoga doba. Nastavak te relativizacije tematiziranjem fikcionalnih i fakcionalnih sastavnica pripovijedanja u sljedećem filmu, Pričam ti priču (Storytelling), bio je i ekscentričan i provokativan, ali ne toliko dramatski ubojit i dramaturški poticajan, No, Solondz je ipak ostao na istoj subverzivnoj i tjeskobnoj liniji, deklarirajući svoje stajalište i naslovom lanjskoga filma Palindrom. Umjesto ansambl–lika i forme, izabrao je polimorfno otjelovljenje glavne protagonistice. Osam glumica i glumaca različitih rasa, stasa i dobi (uključujući i uvijek mračnu Jennifer Jason Leigh na kronološkom kraju tog niza) izmjenjuje se u ulozi adolescentice opsjednute rađanjem i majčinstvom. Njezino ime — Aviva — ne priziva samo ideju života, nego je simbolični palindrom, riječ koja se jednako čita slijeva i sdesna. Od same formalne (glasovne) simetrije u imenu Aviva, Solondzu je ovdje ipak bilo bitnije uspostavljanje supstancijalne simetrije, idejnoga palindroma između suprotnih polova Avivina svijeta. U to ime, pokopavši na početku filma Dawn Wiener, protagonisticu iz ranijeg filma koja zbog silovanja postaje samoubojicom, on Palindromom sučeljava militantno–liberalne zagovornike abortusa, s jedne strane, i militantno–puritanske zagovornike prava na život i neprijatelje nasilja nad nerođenom djecom. Između te dvije vatre, groteskno opsjednuta majčinstvom, Aviva čezne za vlatitom bebom. Biološka majka (Ellen Barkin) prisiljava je na pobačaj (s trajnim posljedicama), dok zamjenska Mama Sunce (Debra Monk), koju upoznaje bježeći od kuće, štiti život ma koliko kljast i hendikepiran bio, udomljujući odbačenu djecu.

Iako će pokazati kako se u militantnoj obrani prava na život i ubija, Solondz se očigledno ne osjeća udobno ni na jednoj strani toga moralnog palindroma. Kao, uostalom, ni njegova reproduktivnim seksom zabavljena junakinja: unatoč svim različitim fizičkim ukazanjima (djevojačkim i androginim, fragilnim i pretilim, bjelačkim i crnačkim), uvijek zrači istom djetinjom naivnošću. Redatelj je podjednako udaljen i od prevelike brige Avivinih roditelja za njezinu materijalno sigurnu budućnost i od kršćanske skrbi Mame Sunce za njezino raspjevano hendikepirano potomstvo. Ma koliko se Aviva u svim svojim otjelovljenjima doimala tupo i naivno, a njezina majčinska žudnja izglobljeno, dječji glas i uspavljujući prizvuk glazbene pratnje te zasanjani pogledi umnoženih Aviva odaju barem blagu simpatiju za njezino traženje nekog smisla u majčinstvu. No, u toj dvojbenoj simpatiji nema nikakve utjehe: Avivina se djetinjasta žudnja stalno obnavlja, palindromski omen perpetuira, dok Solondz (premda u light izdanju) pokazuje da, ako ništa drugo, još može eksperimentirati i uznemirivati.

Diana Nenadić