Nemirna savjest

Nemirna savjest

Nagrađeni filmovi Skriven i Posljednji dani Sophie Scholl pozivaju na suočavanje s grijesima iz prošlosti

Nakon što je ovog mjeseca u konkurenciji ukupno 47 filmova oko 1.600 članova Europske filmske akademije izabralo ovogodišnje dobitnike Europske filmske nagrade, zanimljivo je osvrnuti se na filmove dobitnike, koji još nisu prikazani u Hrvatskoj. Iako nagrade još nisu nadmašile ugled nagrada festivala u Cannesu, Veneciji i Berlinu, vrlo su cijenjene u umjetničkim krugovima i smatra ih se europskim ekvivalentom Oscara (neko vrijeme Felix). Film Skriven (Caché) Michaela Hanekea o opsesiji i boli zbog suočavanja s grijesima iz prošlosti bio je najveći pobjednik ovogodišnje 18. dodjele. Mračna krimi–drama s Danielom Auteuilom i Juliette Binoche o piscu i TV–voditelju kojeg ugrožavaju anonimni pozivi i videokasete sa snimcima njegova života intrigira ispitivanjem krivnje protagonista, koji je kao dječak podmuklo spriječio da njegovi roditelji usvoje alžirskog siročića, njegova vršnjaka, i tako mu upropastio život. Haneke postupno gradi napetost, pojačavajući osjećaj tjeskobe i ugroženosti, koristeći se efektnim flešbekovima iz djetinjstva, ali prekida dramaturšku nit u trenutku dok još očekujemo ključne odgovore. Za mnoge je to prihvatljiv dio autorskoga rukopisa, a za poklonike klasične dramaturgije (čitaj: širu publiku) slab (neraspleten) rasplet. No, redatelj je u raspletu svjesno iznevjerio krimi–elemente filma, stavljajući naglasak na psihološka stanja glavnih likova, i upravo su njihovu razradu Europska akademija i kritičari prepoznali kao glavnu vrlinu djela. Premda ovaj film Michaela Hanekea, kojega pamtimo po snažnoj Učiteljici klavira, nije dosegnuo snagu tog uznemirujućeg ostvarenja, snimljena po kultnom romanu Elfride Jelinek, odmah po prikazivanju u Cannesu postao je favorit kritičara, koji su mu i u Cannesu i na dodjeli Europske filmske nagrade dodijelili nagradu FIPRESCI. Za razliku od spomenute individualne krivnje protagonista, kolektivnu savjest nacije preispitao je antinacistički film Posljednji dani Sophie Scholl (Sophie Scholl — Die letzten Tage), čija je glavna glumica Julija Jentsch dobila nagradu za najbolju glumicu. Ta dvosatna njemačka drama Marca Rothemunda autentična je i snažna priča o pripadnici otpora nacističkom režimu 1943, koja je s bratom osuđena na smrt u montiranom procesu. Nažalost, film je nakon uzbudljiva uvoda izrazito statičan i komoran, što je posljedica nefilmičnosti predloška. Kad je na ovogodišnjem Berlinaleu film dobio Srebrnog medvjeda za najbolju režiju, mnogi su smatrali da je to bilo ponajprije iz povijesno–političkih razloga i zbog važnosti teme, a manje zbog izrazito filmskih vrijednosti, jer riječ je o predlošku koji je prikladniji za kazališnu predstavu ili čak radiodramu. No, njemačka publika ipak je prigrlila film koji govori Europi slabije poznatu njemačkom antinacističkom pokretu, pa je svojom brojnošću dogurala film do Europske nagrade publike. Posljednji dani Sophie Scholl znatno su više od filma o posljednjim danima Hitlera natjerali Nijemce da preispitaju prošlost i upitaju koliko se njihovih sugrađana usudilo na bilo koji način suprotstaviti nacističkom režimu, a koliko bezrezervno klicalo Führeru. Tako su dvama glavnim dobitnicima Europske filmske nagrade postale dvije teške, komorne drame koje pozivaju na suočavanje s grijesima iz prošlosti, čime je i Oscar za Djevojku od milijun dolara dobio primjeren europski odogovor.

Zlatko Vidačković