Kap utopije

Kap utopije

Iako su igrani filmovi uobičajenom konzumentu festivala najprivlačniji, upravo su dokumentarci ono što čini sukus Human Rights Film Festivala

Human Rights Film Festival, iliti Festival filmova o ljudskim pravima, doživio je i svoje treće izdanje. Osim filmova, koji čine osnovu Festivala, 3. HRFF predstavio je, u tri prostora — Net–kulturnom klubu MaMa, Močvari i Studentskom centru — predavanja, tribine te zanimljivu glazbenu ponudu. Možemo ustvrditi da je Festival o ljudskim pravima konačno sazreo. I kao filmski festival i kao kulturološko zbivanje! Jer, umjesto politike ljudskih prava, krilatice mnogobrojnih disidenata iz doba hladnoga rata — u prevladavajućem multikulturalističkom diskursu dobili smo kulturu ljudskih prava. Ljudska prava sada su kulturni standard koji služi kao pomoćno sredstvo u postupcima uključenja/is-ključenja, npr. prigodom primanja u Europsku Uniju. Prikazom ću se osvrnuti na neke djeliće doista bogata i sadržajno iznimno zanimljiva programa, što ga je ove godine izabrala Vanja Kaluđerčić. Kroz nekoliko sekcija i programskih cjelina prodefiliralo je na desetke dokumentarnih, kao i osam igrano–filmskih ostvarenja.

Punk – svjetonazor

Jedan od najvažnijih događaja festivala bilo je gostovanje Lecha Kowalskog, neovisnog američkog filmaša poljskoga podrijetla. Kao pobjednika selekcije Horizonti s venecijanskog festivala, Kowalski je u Zagrebu predstavio film Istočno od raja (2005). Donekle zbrkana travestija navlastita opusa dovršila je njegovu trilogiju Nevjerojatna umjetnost preživljavanja (s podnaslovom The Wild Wild East). Prva dva dijela iste: Tvornica čizama (2000) i Na Hitlerovu putu (2002) također su uz popriličan interes publike prikazane na Festivalu. Iako sam i osobno sklon fenomenima kojima se Kowalski bavi — punk–svjetonazoru kao i simpatiji za slavenski svijet Istočne Europe — čini se da uvjerljivost njegove poetike blijedi svakim novim filmom. Tako mu je prvi film trilogije, o poljskim pankerima iz Tvornice čizama, mnogo uvjerljiviji od posljednjega, gdje vlastitu obiteljsku povijest pokušava izvesti kao model opće povijesti i njezinih mijena burnoga razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Nekada uvjerljiv dokumentator punk–scene, čini mi se, upušta se u neuvjerljivo politiziranje. Možda i ponajbolji film Festivala, od onih koje sam ja vidio, dugometražni je prvenac mladoga britanskog redatelja Grega Halla Kuga (The Plague, 2004). »Ulični film o opasnostima urbanog uličnog života u 21. stoljeću«, to ostvarenje možda je bolje u naznakama redateljskog umijeća autora, nego u samoj realizaciji. Način na koji Halla prati vikend–akcije četvorice protagonista u multikulturalnom središtu Londona odaje smisao za dinamiku, kakav valjda može posjedovati tek 23–godišnjak odrastao upravo u toj okolini. Glumačka ekipa, predvođena Samuelom Anokyeom i Bretom Harrisom sjajna je. Film priziva u sjećanje i neke odlične filmove Stephena Frearsa iz osamdesetih. Ako je Hanif Kureishi uvjerljivo opisao pripadnike pakistanske manjine u Londonu u scenarijima tih filmova (npr. Moja lijepa praonica), onda je Hall još izravniji i uvjerljivi. Dodatni adrenalinski naboj odličnom filmu daje i rap–glazba. S druge strane, film Smrt radnika (2005) Michaela Glavoggera, kojim je Festival otvoren pred prepunom dvoranom Studentskog centra, naporni je rekvijem za radničku klasu, utopijsku snagu koja je obećavala promijeniti status zemaljskoga roblja i stvoriti novi svijet. Nižući slike o iscrpljujućem i ponižavajućem radu u pet filmskih priča, redatelj je ostao bez naznake autorskoga komentara kojim bi uobličio uvjerljivost cjeline. Dojmljive sekvence — poput onih u kojima se nigerijski mesari u Port Harcourtu kupaju u krvi ne bi li poštenim radom zaradili koricu kruha — ostale su takvima tek svojom vizualnošću, koja nije doživjela i autorsku nadgradnju i stav. Smrt radnika tako je ostao potencijalnim favoritom festivala, ali je upao u gomilanje samodostatne detaljistike, bez konca. Više nije uvijek i bolje! Senegalski veteran Ousmane Sembene počastio nas je tematski iznimno provokativnim filmom Moolade (2004). U njemu se stari šampion kolonijalnoga i sada post–kolonijalnog filma obračunava s predrasudama Afrike. Film govori o otporu okrutnim običajima inicijacijskog obrezivanja djevojčica. No, na kraju, čini se da je važnost teme ponovno pobijedila dramaturšku suvislost cjeline. Veće ulaganje u filmsku priču dalo bi bolji film. Ne mogu izostaviti ni posljednji film famuovca Gorana Paskaljevića San zimske noći (2004). Drama iz suvremenoga života govori o autizmu. Junakinja filma djevojčica je koja je i u stvarnom životu autistična. Odnos, pak, njezinih dvoje skrbnika, u sjajnim interpretacijama Lazara Ristovskog i Jasne Žalica, suptilno je izveden i odražava punu zrelost Paskaljevića kao autora. Autizam se u ovome filmu pokazuje kao metafora autizma Srbije kao takve, te je film doživio dosta veliki otpor u matičnoj sredini, koju je tako uvjerljivo prikazao.

Sjajni dokumentarci

Iako su igrani filmovi uobičajenom konzumentu festivala najprivlačniji, moram istaknuti da su upravo dokumentarci ono što čini sukus Human Rights Film Festivala. Stoga je i retrospektiva velikog francuskog filmskog autora Chrisa Markera bila vrhunac ovogodišnjih festivalskih dana. Njegovih devet ostvarenja pokazalo je neusporediv ljudski i umjetnički osjećaj toga svjetskog putnika i bilježitelja svih povijesnih lomova i propasti od druge polovice 20. stoljeća do završetka milenija. Markerovi naslovi u ovome ciklusu, osim kao prvorazredna filmofilska poslastica, bili su i svjedočanstvo iskonskog umjetničkog i životnog napora uložena u bitku za sve »ponižene, ugnjetene i uvrijeđene« na »globalizacijskom smetlištu« tijekom nekoliko desetljeća. Od početka pedesetih i njegova angažmana oko časopisa »L‘Esprit« — koji je uznastojao na projektu pomirenja kršćanstva i marksizma/komunizma — Marker je na braniku »umjetničke ljevice«.

Tako je možda i ponajbolji Markerov film Posljednji boljševik (Le Tombeau d’Alexandre, 1993) poetska biografija redatelja, Aleksandra Ivanoviča Medvedkina. Osim toga, film je i osobna pripovijest o povijesnom razdoblju nikad dohvaćene i žuđene komunističke utopije. Na osnovi inserata iz Medvedkinovih filmova, ali i onih drugih velikana razdoblja, zatim na temelju filmske povijesti »staljinističkog kulta ličnosti«, razvija se pripovijest o nikad izgubljenoj Malrauxovoj Nadi. Na samu kraju filma veliki su ruski redatelji i umjetnici prispodobljeni davno izumrlim dinosaurima. No, uz lik djevojčice koja grli plišanu igračku dinosaura, Marker zaključuje: »Ali djeca beskrajno vole dinosaure, zar ne?« Kao film koji određuje drugi pol Markerova stvaralaštva bio je prikazan Mjesto oproštaja (La Jetée, 1962). Film je to, s iznimkom jedne scene, napravljen isključivo od fotografija. Osim što je nadahnuo 12 majmuna Terryja Gilliama, mora se reći da taj fotoroman, zapravo anticipira posvemašnju pošast »društva komunikacije bez komunikacije« kojoj smo danas svjedoci. Poetska priča o žudnji i pogledu, fatalno završava smrću, kojom se cjelina filma zaokružuje. U ciklusu filmova prikazani su još i I kipovi umiru (1953), režiran zajedno s Alainom Resnaisom; Pariške priče (1970); Bez sunca (1982); zatim film o Tarkovskom Jedan dan Andreja Arsenjeviča (2000); Daleko od Vijetnama (1967); te na samu začetku Festivala Zrak je crven ili Dubina zraka je crvena (Le Fond de l’air est rouge, 1977–1993), antologijski film o historijatu ljevice. U okviru druge programske cjeline prikazan je i film Cuba Sí! (1961).

U čast susan sontag

Spomenuti program, u čast prošle godine preminule aktivistice za ljudska prava, filozofkinje i umjetnice Susan Sontag (1933–2004), priredio je kurator i gost festivala Jake Perlina. Osim Markerova Cuba Si!, drugi važan film u njezinu životu bio je također prikazani Razgovori s My Lai veteranima (1971). Publiku, uglavnom neupoznatu s Factory–avangardom šezdesetih, iznenadili su videoportreti iz ruku Andyja Warhola 6 Susan Sontag Screen Tests. U ovome programu sudjelovala je i Godardova videostudija Pozdravljam te, Sarajevo (Je vous salue Sarajevo, 1994) nastala iste godine kad i čuveni Baudrillardov tekst Ne sažalijevajmo Sarajevo, a nadahnuta postavljanjem predstave U Očekivanju Godota, pothvata Susan Sontag u opkoljenom Sarajevu. S nizom statičnih slika iz rata u bivšoj Jugoslaviji protječe Godardova pripovijest u kojoj govori o sveprisutnosti kulture kao pravilu naspram umjetnosti kao iznimci za kojom žudimo u životu. Temu će Godard razraditi u filmu Notre Musique (2003), prikazanu na prošlogodišnjem Human Rights Film Festivalu. U konačnici, ovogodišnji treći po redu Filmski festival o ljudskim pravima opravdao je očekivanja, postavljena ponajprije vrlo kvalitetnim i raznovrsnim, kako filmskim tako i glazbenim, programom. Ipak, na sam Svjetski dan ljudskih prava, 10. prosinca, HHO objavio je kako je stanje ljudskih prava u Hrvatskoj prvi put nakon 1996. lošije. O svijesti o ljudskim pravima u najširih slojeva stanovništva možda ponajbolje govori činjenica da desetke tisuće ljudi na prosvjedima, umotane u hrvatske stjegove, može okupiti potpora nacionalnim herojima i ljubav za njih, dok nema takvih okupljanja na bilo koju odluku vlade kojom se dodatno smanjuju ionako ograničena osnovna socijalna i zdravstvena prava! Jasno, nema protesta niti protiv nepravednih političkih i sudskih odluka! Kultura ljudskih prava, ponuđena i ovogodišnjim festivalom, tako upravo vapi za istinski čovjeku okrenutom politikom ljudskih prava. Jasno, s nestrpljenjem čekamo sljedeće izdanje HRFF–a, kako bismo ponovno uživali u njegovim filmovima i glazbi. Riječ je o kapi utopije u moru realnosti, gdje nema mjesta ni pravima, ni ljudskome.

Marijan Krivak