FINI MRTVI DEČKI

FINI MRTVI DEČKI

Matanić je najbolji dok strastveno osluškuje bilo svoga grada, grada dualiteta, grada palih anđela, grada peseka i lutalica

Progovoriti o AIDS–u na filmu danas više se ne može u strogom gay kontekstu, osim ako nije riječ o nostalgičnoj potrazi za izgubljenim vremenom, kao što su to učinile Anahi Berneri i Sandra Warneck, čiji se vremenski stroj zaustavio u osamdesetima. Iznimka je kontroverzni dokumentarac Louise Hogarth The Gift, u kojem seropozitivni homoseksualci svjesno daruju virus HIV–a partneru, kako bi time zaustavili vječne strahove od zaraze, tretirajući seks poput nekakve mistične vjerske sekte. Zato jedini relevantni način suočavanja s tom bolešću danas mogu biti afrička i kineska epizoda Fitzgeraldova doku–triptiha Three Needles, u kojem se umire jer nedostaje novca za nabavu preskupih koktela multinacionalnih farmaceutskih mafijaša, a zaraza se prenosi uporabom nehigijenskih igala tijekom ilegalna sakupljanja krvi. Gdje je tu Matanić, uz Ferića možda najveći hrvatski hipohondar? Koliko god autor zakasnio s problematikom AIDS–a na ovim prostorima onoliko koliko je u Finim mrtvim djevojkama zakasnio s onom lezbijskom, Matanićev tretman bolesti tek je okvir za neke druge urbane teme, neka vrsta TV–preludija najavljenom projektu Majka asfalta, koji bi trebao zaokružiti njegovu zagrebačku trilogiju. Za razliku od siromašnih Afrikanaca iz Fitzgeraldova dokumentarca, Matanićev seropozitivni protagonist ima sve, pa i novac za nabavu spasonosnih koktela, ali on priglupo vjeruje da nema pomoći. Za razliku od Ozona koji u prekrasnom filmu Le temps qui reste rabi posve humanistički pristup u junakovu suočavanju s neizlječi-vom bolešću, Matanićev Krešo iritantan je u svojoj kretenskoj nezrelosti. Takvu po-našanju kumovala je i njegova sredina. To je ona ista sredina koja je otjerala Slavu Raškaj u umobolnicu i razdvojila njegove fine mrtve djevojke. Sredina u kojoj autorovi junaci nemaju nikakvih šansi da se izvuku. No, ako karakterizacija likova nije Matanićeva jača strana, on je oduvijek bio najbolji dok je strastveno osluškivao bilo svoga grada. To je grad u kojem se turbofolk iz opskurnih birceva sudara s japanskim prepjevima Oliverovih hitova iz preskupih restorana. Grad dualiteta (dva blizanca, dva identična loga na T–shirtu, dva laptopa, dva homića na klupi). Grad palih anđela. Grad peseka i lutalica koji ližu ljudsku krv. Grad bliskih susreta finih (mrtvih) dječaka sa skinsima. Grad marketinških gurua. Zato Matanićev film nije isprekidan reklamnim spotovima, nego su oni kontaminirali filmski kadar. Zapravo, predugi blok reklamnih poruka koje se tradicionalno ubacuju prije filma kao da se nije ni zaustavio, nego reklama ulazi u film u skladu s poslom copywritera kojim se junak bavi. Krešin antiseptički ured s ružičastom foteljom aludira na spot za vodećeg mobilnog operatera. A squash tandem Mikić & Navojec cinično priziva pivska isparenja u spotu za Ožujsko. I kad smo već pomislili da će se sve završiti reklamom za Coca Colu s dječicom na toboganu i idiličnim obiteljskim šetnjama, autor nas napušta reklamom za osiguravajuće društvo.

Dragan Rubeša