Simptomi depresije?

Simptomi depresije?

Umjetnica se za razobličavanje depresije poslužila kao medijima vlastitim tijelom, videozapisom, jezikom (monologom i pozivom na dijalog) te pisanim materijalom (bolničkim upitnikom)

Depresija je, kako možemo uočiti osvrnuvši se oko sebe, vrlo raširena bolest današnjice, koja osobito dobro uspijeva u nesređenim društvima, kakva obiluju besperspektivnošću i beznađem. Njezina tabuiziranost proizlazi iz činjenice da ju je teško razlučiti od obične tuge, kao i da je njome uzrokovanu pasivnost teško razlikovati od lijenosti. No, svaka je bolest zapravo tabu u društvima koja odbacuju slabe i nemoćne i ne toleriraju neuspjeh, a takvo je ponašanje, štoviše, uobičajeno i u prirodi. S imperativom skrivanja bolesna stanja i zadržavanja reprezentativnog izgleda po svaku cijenu, koji društvo nameće pojedincu, uhvatila se ukoštac britanska umjetnica Giovanna Maria Casetta u performansu Looking good (Izgledati dobro), održanu 31. ožujka 2005. u Galeriji SC u Zagrebu, u organizaciji Biroa za suvremenu umjetničku praksu Kontejner. U popratnim materijalima njezin je rad nazvan »istraživačkim performansom o stanju depresije«, ali riječ je o performansu izrazito poučna karaktera, kojemu je opsežan istraživački rad očigledno prethodio.

G. M. Casetta rođena je 1959. u Cardiffu, likovnu umjetnost diplomirala je na Sveučilištu Guildhall u Londonu, a živi i radi u Suffolku i Londonu. U radu s medijima performansa, instalacije i filma služi se vlastitim tijelom kao mjestom događanja, materijalom i praksom, a osnovna joj je tema razotkrivanje napetosti između javnih i privatnih identiteta. Dosad je izvela djela: Blood-Lettings (Puštanja krvi), Inasense (Učulu), The Death of the Non Blonde-Blonde Part 1 and 2

(Smrt plavuše-koja nije plavuša 1. i 2. dio) te Movie Premier (Filmska premijera), a Looking good dio je projekta Bolnica. Performans Looking good zamišljen je kao pokušaj definiranja depresije na temelju simptoma te djelovanja u smjeru prepoznavanja i širenja razumijevanja za oboljele. Ne bavi se uzrocima bolesti, ne nudi rješenja, niti pretendira na terapeutsko djelovanje. Umjetnica s okupljenom publikom nije podijelila strategije suzbijanja depresije, iako je priznala da ih ima, nego je liječenje prepustila stručnim osobama.

Tijelo kao medij

Za razobličavanje depresije poslužila se kao medijima vlastitim tijelom, videozapisom, jezikom (monologom i pozivom na dijalog) te pisanim materijalom (bolničkim upitnikom).

Nakon uvodnog osobnog kontakta umjetnice s publikom, koji se sastojao od pojedinačna pozdravljanja i uručivanja omotnica s bolničkim upitnikom o znacima bolesti, te sugestivna čitanja istog upitnika glasom koji je nedvosmisleno otkrivao koje bi odgovore ona zaokružila, stvorena je blago hipohondrična atmosfera, u kojoj je vjerojatno svatko od prisutnih barem na trenutak razmotrio mogućnost da je obolio od depresije, a da toga i nije svjestan. Nakon takva uvoda umjetnica je izgovorila podulji monolog o osjećajima obo-ljele osobe, popraćen simptomatičnom radnjom (manijakalnim čupanjem dlačica na nogama pincetom) i paralelnom videoprojekcijom uvećana detalja te radnje na platnu u pozadini. Monotonim ponavljanjem istih, ili minimalno izmijenjenih, rečenica o nesanici, suicidalnim mislima, umoru, bezvoljnosti i osjećaju beskorisnosti, zorno je predočila bespomoćnost i nemoć oboljelih da prekinu začarani krug u kojem su se našli. Manijakalno se depilirajući, odjevena u večernju haljinu i visoke potpetice, napadno našminkana i nakovrčane kose, demonstrirala je bolesnu opsjednutost dotjerivanjem koja je dovela i do samoranjavanja, te na taj način svratila pozornost na kontrast prekomjerne posvećenosti uređivanju vanjskog izgleda, i nesređenosti i zapuštenosti osjećaja i duše, vidljivim na licu izobličenu neprekidnim bolnim grčem, nelagodom i tragovima nesanice.

Pored namjernog i potenciranog kontrasta izgled — osjećaji, odnosno vanjsko — unutarnje, spontano se kao problem nametnuo i kontrast vizualna slika — riječ, kad je na pitanje iz publike umjetnica odgovorila da trenutno ne pati od depresije, dok je izraz njezina lica govorio suprotno.

Iako naizgled utemeljen na izrazito intimnom činu (što može biti intimnije od priznavanja vlastite bolesti i neuspjeha?), performans je zapravo pažljivo očišćen od svega osobnog. Umjetnica nije otkrila osobne probleme i detalje iz života koji su mogući uzroci njezina stanja, nego tek opće simptome, koji su zajednički svim oboljelima. U tom smislu, kako nadrasta osobnu priču, njezin je projekt zaista istraživački.

Performans je uspio ostaviti snažan dojam na publiku i navesti je da se zamisli nad problemom, ali, nažalost, nije razriješio dvojbu kako, nakon što ih prepoznamo, pristupiti i pomoći depresivnima.

Osim toga, glavnoj tezi performansa lako bi se mogla suprotstaviti i posve suprotna: da oboljeli od depresije više ili manje svjesno žele i traže pažnju i pomoć, te da svoje stanje ne mogu, niti nastoje sakriti — ta`` depresiju tako lako i jasno prepoznajemo na svakom koraku!Svjetlana Sumpor