RITAM OTISAKA

RITAM OTISAKA

Ćurdo je ispričao i razvio priču, vizualnim znakom u desetljeću, iskreno i iz srca. Počeo je služeći se naracijom, figurom, ali uvijek i prije svega, Simbolom. Da bi se, potom, taj Simbol izložio hrabro i ponosno do kraja, ne skrivajući se iza maske poznatih oblika i priznao da je bez naziva

Dopustite mi efektan početak citatom iz teksta kataloga, koji potpisuje Iva Körbler: »Nije istina da je svatko zamjenjiv, iza nekih ljudi ostaje duboka, nenadoknadiva pustoš.« I, zaista, ova izložba i ovaj mrtvi umjetnik bili su mi otkriće. Još jedna samozatajna, neagresivna veličina koja se pošteno bavila svojim Zvanjem iz čiste Ljubavi.

Glumac i grafičar dokazuje se i ovom posthumnom retrospektivnom izložbom. Ćurdina je umjetnost nenametljiva, ali dojmljiva. Njegove monokromne i polikromne grafike, u kojima se služi plavom, smeđecrvenom, prljavobijelom i žutom bojom, u razdoblju od 1994. do 2003, prošle su zacrtani put. Od ekspresionističko-nadrealističke figuracije (Picasso u HNK, 1994; Picasso u Zagrebu, Krik u Osijeku, Dali u Varaždinu, 1994; Otelo, 1994; Prolog, 1994); preko snažnije apstrahiranosti Muza iz 1994. (koje lelujavom, moćnom linijom tijela i specifičnom, čistom i jednostavnom, kompozicijom u nekoliko velikih po-lja i snažnom sugestijom pokreta imaju nešto od matisovskog ugođaja, bez boja divljih zvijeri. Baš suprotno! Ćurdo interpretira, a ne kopira. Njegove su Muze rađene u skromnoj, dostojanstvenoj kombinaciji tamnoplave (pozadina) i sivkastobijele (Tijela ili duhovi? Vrijeme je Rata!). Koja razlika od Matisseovih jedrih tijela koja se raduju životu!); do atmosfera, žestinom i energijom, bliskih apstrak-tnom ekspresionizmu (Ulaz, 1995; Izlaz, 1995; Odlazak, 1995) na prijelazu prema slikarstvu polja, meditativno-mističkih raspoloženja. Posljednje priziva nešto od atmosfere Vidovićevih monokroma i njegova sve-prisutnog, nabijenog simbolizma (Slutnja, 1999; Ravnovjesje, 1999; Notturno, 1999). No to su, prema riječima udžbenika za povijest umjetnosti, ionako dvije strane iste medalje, koje su se pojavile u slojevitu trenutku povijesti nakon Drugoga svjetskog rata, obilježena množinom oprečnih osjećanja — rane i mračna ratna sjećanja nasuprot poslijeratnom optimizmu i nadi u bolje sutra, a sve to pomućeno, tada novona-stalom, nuklearnom opasnošću. I Ćurdine apstraktne i apstrahirane grafike nastaju u poslijeratno vrijeme (potkraj devedesetih i početkom dvijetisućih godina). Nakon rata u kojem je i sam ratovao. Iz kojega je iznio osobne i kolektivne ožiljke, nadu i strahove. Možemo zapaziti da je globalnu, modernističku pozornicu ovdje zamijenila lokalna, partikularistička, osobna, postmodernistička.

U ovom okviru posebno mjesto zauzima serija akvatinta i bakropisa iz 2002. — Dossier. Polje grafike je, nadarenom domišljatošću, istočkano otiscima prsta. Kolorit (monokromija, polikromija u gore navedenim bojama) varira od primjerka do primjerka. Ponekad je taj kôd preslikan prozirnicom s motivima koncentričnih pravokutnika, nizom okomica, krugom, stazom labirinta. No, najvažnije je naglasiti, varira ritam otisaka — tren su poredani u relativno pravilnu mrežu, poput vojnika, da bi potom bili rasplesani kao Broadway boogie-woogie ili uskomešani u vrevi velegradskih ulica. Serija Dossier nadilazi opartističku komponentu, koja nam se prva nameće pri pogledu na djelo. Ona transcendira u nešto nadrealno, simbolistički apstraktno, uzburkavajući u nama duboke vode Skrivenoga. Radi po načelu slobodne asocijacije, jednostavnošću i čitljivošću štura, ali premudra jezika. Nije li to način kako djeluje i priopćava i sama Priroda? Dossier je i Ćurdina posljednja serija, nakon koje je 2003. nastala još grafika prikladna naziva za kraj Puta — Bez naziva. Ćurdo je ispričao i razvio priču, vizualnim znakom u desetljeću, iskreno i iz srca. Počeo je služeći se naracijom, figurom, ali uvijek i prije svega, Simbolom. Da bi se, potom, taj Simbol izložio hrabro i ponosno do kraja, ne skrivajući se iza maske poznatih oblika i priznao da je bez naziva. Spoznatljiv samo Duhom i Intuicijom. Ćurdina je umjetnost, prema tome, čak i u najfigurativnijim inačicama, izrazito konceptualna, oprostite mi igru pojmovima. Konceptualna na lirski, povijesni, moderni — zapravo, iznadpovijesni i svevremenski način. Klasika je uvijek in. Ne nalazim prikladnijeg opisa. Stoga, završimo ovaj prikaz onako kako je Ćurdo završio likovni i životni put — Tišinom. Ivana Rončević