Koristan prosvjed

Koristan prosvjed

Smjernice koje su naznačene u završnoj raspravi pretočene su u zaključke kongresa. Ti su zaključci zadani kao prijedlozi koji ostaju aktualni i danas. Uvažavanje kompetencija povjesničara umjetnosti, postavljanje etičkog kodeksa struke, poboljšanje legislative

Tri dana u studenom 2001. trajao je Prvi kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti. U zagrebačkom Muzeju Mimara održano je devedeset i tri izlaga-nja, prvi put u takvu opsegu i prvi put na nacionalnoj razini. Organizatori velikog skupa bili su Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske i Institut za povijest umje-tnosti, a za govornicom su se u tri vrlo intenzivna dana izredali povjesničari umjetnosti iz različitih hrvatskih krajeva, profesori, konzervatori i zaštitari baštine, muzealci, znanstveni istraživači, kustosi muzejsko-galerijskih institucija, ljudi iz medija koji se bave i pišu o umjetnosti te brojni sudionici iz srodnih struka poput arheologa i etnologa. Kongres je bio podijeljen u šest cjelina, od arhitekture i urbanizma preko kiparstva i slikarstva do muzeologije te zaštite i gospodarenja baštinom. Važan povod kongresu bila je obljetnica stoljeća i pol povijesnoumjetničke znanstvene discipline u Hrvatskoj od vremena Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Isto tako, skup je organiziran, kako u Uvodniku Zbornika koji broji nešto više od petsto stranica piše Milan Pelc, »kao snažan prosvjed, gotovo vapaj struke bačen u lice društvenoj savjesti s namjerom njezina suočavanja sa stalnom štetom koja se nanosi onom najvrednijem što Hrvatska, osim prirodnih ljepota, posjeduje — umjetničkoj baštini.«

Upravo taj vapaj struke dolazio je iz čestih polemika preminulog profesora Ivančevića kao predvoditelja Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, u čijim se prostorijama raspravljalo o hrvatskoj umjetnosti, hrvatskoj kulturnoj zbilji, ali i o problemima koji su se javljali u najrazličitijim, svima nama dobro poznatim, kulturo — i urbicidima devedesetih godina prošlog sto-ljeća. S jednakim je žarom Društvo povjesničara umjetnosti ukazivalo na tragedije poput granatiranja Dubrovnika i šibenske katedrale te rušenja mosta u Mostaru, ali i tragikomičnih arhitektonsko-urbanističkih rješenja u našim gradovima. Institut za povijest umjetnosti se pak desetljećima bavi upravo minucioznim znanstvenim radom vezanim uz umjetničku baštinu, bez koje struke ne bi niti bilo. Od ukupno devedeset i tri izlaganja na kongresu, u Zborniku je skupljeno njih sedamdeset šest. Uz uvodno Ivančevićevo izlaganje, koje nas podsjeća na izvorišta naše povijesti umjetnosti i njegovu prošlost, Zbornik donosi problematiku koju u neku ruku opisuju relacije Retrospektiva — Interakcije — Perspektiva jer se među izlaganjima i u tekstovima unutar korica Zbornika nalaze i istraživački radovi, teorijska razmatranja, povijesne činjenice, mogućnosti i potrebe povijesti umjetnosti u budućnosti.

Kongres je, a tako i Zbornik kojega smo dočekali, iznjedrio velik mozaik problema struke s mnogo djelatnosti, struke koja je kao najbitniju temu istaknula sudbinu i očuvanje umjetničke baštine. Smjernice koje su naznačene u završnoj raspravi pretočene su u zaključke kongresa. Ti su zaključci zadani kao prijedlozi koji ostaju aktualni i danas. Uvažavanje kompetencija povjesničara umjetnosti, postavljanje etičkog kodeksa struke, poboljšanje legislative i promicanje toliko deficitarnih kulturnih navika u medijima samo su neki od njih. Teško je na malome prostoru pobrojati sve autore koji su svoje radove utkali u Zbornik, ali nam je žao da su izostali tekstovi Miljenka Jurkovića o povijesti povijesti umjetnosti na zagrebačkom Sveučilištu, Emila Hilje koji je govorio o arhivistici kao jednom od temeljnih istraživanja za struku te lošem odnosu spram arhivske građe. U Zborniku nema ni izlaganja Đure Vanđure o kreiranju nove estetike, razlici između umjetnosti i umijeća, umjetnosti budućnosti uz taktove Straussa ili izlaganja Nikole Jakšića o predstavljanju hrvatske baštine u Europi na prijelazu stoljeća, gdje je uz potrebu za njezinom prezentacijom istaknuta nužnost mobilizacije svih snaga. Jasno je da je ta mobilizacija potrebna i danas.

Zbornik Prvog kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti sadrži širok spektar arhitektonskih i urbanističkih istraživanja, od Solina, Hvara, Splita, Zagreba ili Trogira iz svih povijesnih razdoblja, od srednjeg vijeka pa do suvremenosti. Slična određenja pokazuju i tekstovi o kiparstvu i slikarstvu — Giovanniju Lanfrancu (Radoslav Tomić), karikaturi u Hrvatskoj (Frano Dulibić), hrvatskom ekspresionizmu (Petar Prelog) ili Ivanu Picelju (Snježana Pintarić). Teorijske tekstove predvode oni o kritici kao povijesnoumjetničkoj disciplini (Tonko Maroević), suvremenoj kritici u vremenu osrednjosti (Vinko Srhoj), hrvatskim prijevodima tekstova o teoriji umjetnosti (Milan Pelc), valorizaciji dizajna (Feđa Vukić) i likovnom obrazovanju (Jadranka Damjanov). Unutar cjeline muzeologije i medija nalaze se tekstovi o suvremenim funkcijama i poslanjima muzeja (Nada Vrk-ljan-Križić), povijesti umjetnosti i medijima (Elena Cvetkova) te o uporabi novih medija i tehnologija i obradi i dostupnosti građe (Mikica Maštrović). O baštini, njezinoj zaštiti, razorenosti u nedavnom ratu govore tekstovi Željke Čorak, Ive Maroevića, Đurđice Cvitanović, Tomislava Premerla i drugih.

Sve u svemu, hrvatska povijest umjetnosti dobila je Zbornik Prvoga kongresa koji je obilovao zanimljivim i ponekad strastvenim izlaganjima, ali je i iznova cijelomu društvu postavio pitanja koja se tiču kulture i umjetnosti te njihovih današnjih pozicija. Željka Čorak tako u Zborniku kaže: »Povijest umjetnosti ne postoji više zato da svijet tumači, nego da ga mijenja: ne postoji više zato da svijet tumači, nego da ga spašava.« Neka nam ove riječi budu na umu u iščekivanju sljedećega kongresa, koji je za dogodine pod radnim naslovom Između tranzicije i globalizacije — povijest umjetnosti i suvremeno društvo najavio Milan Pelc.Marko Kružić