300 LOKACIJA

300 LOKACIJA

Amfore su karakterističan proizvod i simbol staroga Sredozemlja. Nekada relativno jeftine posude svakodnevne uporabe danas su nijemi svjedoci vremena i prostora, naroda i bogova, »pogana i kršćana, osvajača i pokorenih«

Potkraj prosinca 2004. u Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu otvorena je izložba pod naslovom Amfore dalmatinskog akvatorija. Na izložbi, čiji je autor Stjepan Lozo, predstavljeni su izlošci iz muzejskoga fundusa splitskoga Konzervatorskog odjela te nekih privatnih zbirki. Sveukupno je izloženo 46 amfora, nekoliko žigova (significirali su podrijetlo amfora) i čepova (cilindrični zatvarači koji su služili za kušanje sadržaja iz amfora) te ulomak iz Grapčeve špilje (2700. godine pr. Krista), najstariji crtež broda u Europi.

Amfore su karakterističan proizvod i simbol staroga Sredozemlja. Nekada relativno jeftine posude svakodnevne uporabe danas su nijemi svjedoci vremena i prostora, naroda i bogova, »pogana i kršćana, osvajača i pokorenih« (Marinko Petrić, Amfore Jadrana). Te jedinstvene keramičke posude služile su u različite svrhe. Najčešće su bile svojevrstan spremnik za prijevoz vina (amphora vinariae), ulja (amphorae oleariae), mirisa, usoljene ribe, meda, maslina, soli, eteričnih ulja, sušenoga voća, žitarica, pa čak i vapna. Amfore su imale i drenažnu funkciju, odnosno rabile su se za učvršćivanje zidova, kupola i lukova. To dokazuje nalazište u Kaštelanskom zaljevu, kao i ono u Pompejima. Perforirani pitos (dolij ili žara), otkriven u istom Kaštelanskom zaljevu, služio je kao spremište za živu ribu. Pretpostavlja se da su to bile jegulje (zbog blizine rijeke Jadra).

AMFORE S DEKLARACIJOM

Iako je riječ amfora grčkoga podrijetla (»posuda nošena s dviju strana«), pretpostavlja se da su ih još 3500. godine pr. Krista poznavali narodi koji su živjeli u današnjem Libanonu. Od njih ih preuzimaju Egipćani, potom Feničani, a oko 10. st. pr. Krista preuzeli ih Grci. Od Grka proizvodnju amfora preuzimaju Rimljani i drugi mediteranski narodi. Manufakture amfora nalazile su se blizu luka (Ostia, Alexandria, Aquileia, Marseille) ili tamo gdje je bila proizvodnja namijenjena za trgovinu (vino — Campagnia, Apulia, Istria, Dalmati; ulje — Beatice i Tripolitania, miomiris Iris Illyrica — dolina Neretve). Na amforama se ponekad nalazila deklaracija koja je utvrđivala vrstu i količinu robe, odredište i luku ukrcaja.

Amfore predstavljene na splitskoj izložbi izronje-ne su na nekoliko lokacija: akvatorij Visa i Lastova, uz otok Čiovo i susjedni mu Kaštelanski zaljev, Vinišće (mjesto zapadno od Trogira) te podmorje sjevernih padina splitskoga Marjana (područje Špinuta i Poljuda). Raritetni primjerci poredani su kronološki i prate vremenski tijek od 1200 godina. Najstarija amfora datira iz 5. stoljeća pr. Krista, a najmlađa, koja sliči današnjoj demižani, iz 7. stoljeća. U Jadranu je pronađeno nekoliko tipova amfora, a neki od njih mogu se vidjeti na izložbi: istočnojadranski tip (varijanta grčko–rimske amfore koja se najvjerojatnije proizvodila u nas već od 2. st. pr. Krista), rimski (1. st. pr. Krista), bizantijski (6 – 7. st.), španjolski i sjevernoafrički. Gčke amfore srcolika oblika (5/4. st.prije Krista) rijetko nalazimo u nas, ali su amfore tzv. tipa Lamboglia 2 (2/1. st. pr. Krista) u Jadranu veoma česte, i to uz antičke gradove (Issa, Salona...), gdje se vodio vrlo intenzivan gospodarski život.

Amfore su za ovu izložbu obradili Neven Lete i Bojan Pešl.

VRLO VAŽNA IZLOŽBA

Valja napomenuti da su amfore najbrojnije i možda najvažnije blago antičkog obrta kojim je bogato naše podmorje. No iako je ova izložba dala prvi put cjelovit uvid u arheološka istraživanja amfora u nas, organizirana je skromnim sredstvima. No, iznad svega, bila je ovo prigoda da se problematizira način restauracije amfora i njihov primjeren muzejski smještaj, ali i da se istaknu oni koji su višegodišnjim iznimnim zalaganjem pridonijeli očuvanju podmorskog blaga. To su ronioci Željan Perčin, Luka Gjakun i Matija Kolar, Nenad Cambi, Branko Penđer (voditelj Konzervatorske radionice Arheološkog muzeja Split), Marijan Orlić (voditelj Odjela za podvodnu arheologiju Ministarstva kulture), Irena Radić Rossi.

Uz jadransku obalu i na otocima već su Grci imali kolonije (Issa, Faros, Korkyra, Tragurion, Epetion, Salona). Od Otranta prema sjevernim jadranskim obalama vodili su trgovački putovi brojnih naroda. Ondašnji brodovi bili su spori i slabih manevarskih sposobnosti, putovalo se bez kompasa i preciznih navigacijskih karata, pa su havarije, trgovačkopomorske bitke i vremenske nepogode uzrokovale potonuća brodova. Računa se da je tristotinjak lokacija u našem dijelu Jadrana na kojima je otkrivena jedna ili više amfora. Brodovi su imali kapacitet od 2500 — 4000 amfora, pa zato ne čudi da se samo na jednom mjestu potonuća može naći nekoliko stotina primjeraka.

NA METI KRIVOLOVACA

Iako bi bilo nepravedno sve ljubitelje podmorskoga svijeta smatrati potencijalnim kršiteljima zakona, nažalost, amfore i drugi materijalni ostaci prošlih vremena desetljećima su meta brojnih krivolovaca, domaćih i stranih. Ipak, svijetli je primjer grad Vis, koji se pobrinuo za svoja nalazišta (samo na jednoj viškoj lokaciji pronađeno je petstotinjak amfora). Time je grad za buduće naraštaje sačuvao materijalno svjedočanstvo o kulturnim i trgovačkim vezama započetim osnivanjem Isse (390. pr. Krista) — prvom antičkom urbanom civilizacijom na našim prostorima. Uz Vis, i neki drugi srednjodalmatinski gradovi (Hvar, Brač, Vid, Solin, Split...) osim amfora čuvaju vaze, pitose, terakotne statue, utege za mjerenje težine, zlatne i srebrne komade nakita, višebojne staklene posudice te velik broj komada kovanog novca iz razdoblja grčke i rimske civilizacije. No ponekad je fizički nemoguće sva podmorska nalazišta evakuirati te ih muzejski obraditi i smjestiti. Često se takve lokacije pretvaraju u muzej in situ u svrhu atraktivna ronilačkog (skupog) turizma. Ipak, ne bi nas smio zavesti komercijalni i profitabilni interes, nego bismo i nadalje trebali biti oprezni. Možda bi za početak bilo dovoljno pravodobno označiti i pravovaljano zaštititi lokalitete prikladnim mrežama i omogućiti organiziran i nadziran zaron. Odgovorne kulturne institucije trebale bi izdašnije poduprijeti istraživanje i zaštitu, a politička tijela donijeti jurisdikciju osjetljivijih sankcija, ukoliko ne želimo da nam dođe more do grla. Vanja Škrobica