Platno od glazbe

Valja stoga uvijek iznova i bez rezerve vjerovati u moć glazbe kao apsolutne činjenice u relativnom pojmu praktičnog prepoznavanja s ranijih izvedaba, za koju će barem jednom netko i negdje priskrbiti slučaj dostojan umjetničkoga djela. A baš je to učinila japansko-hrvatska Njemica po rođenju i putovnici Latica Honda Rosenberg, čija bi provedba Sibeliusova Koncerta za violinu i orkestar u d-molu od sada trebala i službeno poslužiti kao uzorito štivo svim potencijalnim kandidatima svih budućih Humlovih natjecanja

Tek što je završio osmi Huml, a tik uza Schiffove i Mullerove majstorije po prostoru i vremenu udaljenih kajdi, evo nama još jednoga Sibeliusa i čak dva violončela od iste, a različite umjetničke snage s mladozrelih sokova za pjev u dvoje. I dobro je da to isto, a srećom i često različito glazbeno tkanje na uzorak stožernih koncertantnih i komornih komada sa staroga kontinenta u valovima ulijeće u zagrebačke uobičajene i manje uobičajene koncertne prostore, gdje usporednice bruse kriterije, a izvođačko šarenilo postavlja standarde za sve iduće interpretacije. I zato je sigurno: nakon nastupa Latice Honda Rosenberg u Velikome Lisinskom (4. ožujka), violinskome se Sibeliusu pišu drukčije ocjene, a (pre)zrele romantične i postromantične čelističke sjene od Schumanna i Dvoraka do Poppera, de Falle i Glierea, sada su u društvu Jelene Očić i Michaela Flaksmana (10. ožujka) dobile živost posebne reproduktivne osobnosti.

UZORITO MUZICIRANJE

Valja stoga uvijek iznova i bez rezerve vjerovati u moć glazbe kao apsolutne činjenice u relativnom pojmu praktičnog prepoznavanja s ranijih izvedaba, za koju će barem jednom netko i negdje priskrbiti slučaj dostojan umjetničkoga djela. A baš je to za posljednju plavooktavnu predbrojku Zagrebačke filharmonije učinila japansko-hrvatska Njemica po rođenju i putovnici Latica Honda Rosenberg, čija bi provedba Sibeliusova Koncerta za violinu i orkestar u d-molu od sada trebala i službeno ući kao uzorito štivo svim potencijalnim kandidatima svih budućih Humlovih natjecanja. Iznad svega muzicirajući, a ne paradirajući po naj-brzu običaju guslačkih nadrivirtuoza, šarmantna dugokosa dama u crnome od trideset životnih proljeća poput čarobnice je zarobila orkestar i kanadskoga dirigenta Kerryja Strattona. Rezultat je zadivio: od tamnoga idioma nordijskih legendi do sotonskih stihova potmula i podmukla cereka smrti, nepregledno je more huka o koji će violina Latice Honda Rosenberg objesiti čudesno nečujnu, a čujno izražajnu pianissimo dinamiku i logiku u zbivanju slojevite trostavačne dramaturgije. Tehnički laka kao ptica u letu, muzički respektabilno teška od mudra razumijevanja unutarnjega pucnja autorove partiture, umjetničina interpretacija vinula se put sama vrha Walhallina brijega, u čijim lugovima i gajevima suspregnute idile caruju i mračne sile s dijaboličnim plesnim poskocima. I baš će taj zaključni danse macabre u tonu Latice Honda Rosenberg pronaći manje grotesknu, više intuitivno kontroliranu i humaniziranu sliku kakva ipak pobjediva usuda noći, iznad čijega će tutnja timpana i pridruženih gudača zaiskriti svjetlo od tisuću i jedne noći zagonetnih finskih krajolika.

Literatura dostojna najvećega platna od glazbe, uz koje ravnopravno suautorstvo riše i Latica Honda kao negdašnja učenica Varge i Brona, ali i kao prva Njemica po državljanstvu s nagradom na moskovskome Čajkovskom te umjetnica i pedagoginja postojana međunarodnoga (i prekooceanskoga, američkog) ugleda i autoriteta. Njezino redovito sudjelovanje na hrvatskim (hvarskim i zadarskim) ljetnim seminarima kao prinos svijesti o dijelu vlastita podrijetla neprocjenjiva je dobit za mlađe naraštaje glazbenika koji na taj način zarana stječu iskustva od zlatna guslačkoga runa. Poticajno je to vjerujem bilo sudružništvo i za članove Zagrebačke filharmonije, koji su manje zaslugom rekao bih tek korektne ruke dirigenta Strattona, a mnogo, mnogo više na impuls sjajno odnjegovane violine Latice Honda Rosenberg, ostvarili izvedbu vrijednih i pojedinačnih i skupnih dosega.

PJEVAJUĆA VIOLONČELA

Jedno drugo, isto hrvatsko, a različito, sada salonsko okružje još jednom je u krilu kućnog muziciranja na imanju zagrebačke obitelji Očić ujedinilo spektar širokih glazbeničkih tradicija i ukusa. I poput apartne genetsko-zemljopisne kombinacije u slici i prilici Latice Honda, i u peto je ovosezonsko salonsko izdanje pristigao okretaj trija s dalekih strana svijeta. Sjecište različitih, a u duhu komorne zrake usklađeno istih američko-hrvatsko-egipatskih korijena ovaj se put pronašlo pod mannheimskim veleučilišnim nebom, da bi u mirisu zimzelena lašćinskoga neproljeća otoplilo dušu bidermajerske kitice glazbina cvijeta. A kako i ne bi kada su rame uz rame bivša učenica Jelena Očić bivšega učitelja Michaela Flaksmana ukrstili gudala pjevajućih violončela u ravnopravni boj za novi glazbeni soj najfinijih sola i dueta.

Iz koncerta u koncert gradeći rast najviše iskustvene i doživljajne kategorije, dvoje je umjetnika uz nemalu potporu glasovirača Hatema Nadima, u maniri nikad dovršene priče, mladenački zaigrano i zanatski majstorski artikulirano okretalo stranice probrane komorne literature. Osjetilo se to jednako u čelističkom duetu za ekscentričnu notnu riječ Rusa Moricoviča Glierea, kao i u izdvojenim nastupima po većma romantičnom slogu i virtuoznih komornih komada.

Tako će se bujni potez Jelene Očić lakokrilo i agogički i dinamički maštovito nositi s folklornim elementima Španjolske suite Manuela de Falle, u čijem se nizu na specifičan, dakle različit, a možda isti način ogleda i vratolomno postavljena, a operetno-ciganski namirisana Mađarska rapsodija Austrijanca Davida Poppera u upravo fenomenalnoj provedbi zagrebačke violončelistice sa sve većim međunarodnim uspjesima. I životno i umjetnički zaštićen siline iznenađenja što ga po naravi stvari donosi mladost sa svom svojom nestrpljivošću, Michael Flaksman s prebogatim je pak osjećajem za unutarnji red i mir opjevao Schumannove Fantasiestücke iz opusa 73. A korak do tog trolista i nježnih i žurnih i vatrenih boja i ranjiva skladatelja s ranog obzora njemačkoga romantizma, u odzvonu se ranije (de Falline) plesnosti i pjevnosti jedne Uspavanke, Pola, Asturiane ili Jote smjestila i slavenski topla tema za lento e molto cantabile intonaciju Dvoűákova Šumskoga mira kao primjerka kompozicijski idealno posložena suglasja sola i tuttija. I još jednom u Flaksmanovoj postojano sređenoj provedbi vibrantne nosivosti i posebna osjećaja za pozicioniranje tona kao temeljna zametka glazbina svezvuka. Toj se ideji ozbiljna posla i upravo posvećene misije glazbenika od formata izvanredno priključio i Hatem Nadim za klavirom koji svira, a ne korepetira, otvarajući pritom perspektivu dubine u cjelini nastupa troje sveprisutnih i sveaktivnih interpreta.