Iznimna partitura

Iznimna partitura

Sve je međusobno povezano: sukobi glazbenih stilova funkcioniraju poput sudara prosječne realnosti i iznad prosječne genijalnosti. Shoreova teška, ali iznimna partitura nadovezuje se na kovitlanje Bachove Toccate, kao da svi mikrobi, avioni i filmovi trče niz njezinu kralješnicu

Vremenska odrednica 1927-1947. doista nije mnogo značila Howardu Shoreu kada je skladao za Avijatičara Martina Scorseseja. Budući da 1927. obilježava početak zvučne revolucije (u filmu se vidi i kratki insert iz Pjevača jazza) te budući da su nakon nje uslijedile glazbeno burne tridesete i četrdesete godine, Shore se mogao osloniti na zvučnu imitaciju zlatnog doba Hollywooda. No to nije učinio. Razlog su pjesme iz toga razdoblja koje su u filmu rabljene daleko obilnije od Shoreove popratne glazbe. Oslobođen vremenske odrednice, skladatelj se okrenuo svom omiljenom načinu: nepoštivanju filmskih pravila, eksperimentu, suvremenoj glazbi te - što je najvažnije - prikazu unutarnjega stanja glavnog lika.

Nutrina Howarda Hughesa predstavljena je s nekoliko suvremeno oblikovanih tema koje nisu raskošne ni pjevne, ali su posebne i u okviru zadanosti novoga jezika doista lijepe. Skokovitost i prividan mir unisono, a zatim polifono vođenih dionica, zorno opisuje nevidljiv, od svih skrivan dio svijeta. Dapače, polifono zapletanje nekoliko netipičnih tema ne navodi samo da se prati zbivanje u Hughesu, nego traži i zanemarivanje zbivanja oko njega. Sav glamur, sva pompa, sve oduševljenje ostaju po strani. Tako, na primjer, pri dolasku na premijeru filma Hell’s Angels glazba upravo tjera gledatelja da se zabrine, unatoč veliku oduševljenju Hughesovih poklonika. Tek će pred kraj priče biti jasno zašto. No ni tada Shoreova glazba ne mijenja položaj prigušena upozorenja pa se i dalje kreće principima disonatne polifonije najradije grleći glazbena oblikovanja poput fuge, fugata, imitacije i teme s varijacijama.

VELIČANSTVENE SCENE LETA

Scene letenja - najveće Hughesove opsesije - doista su veličanstvene. Ni ovdje Shore ne posustaje s teškom polifonijom, ali ponekad prelazi u sličan ili posve drukčiji, tuđi glazbeni govor. Kao da užitak letenja ne pripada stvarnosti i fobijama, nego nekom drugom svijetu. Prerađena Patetična simfonija P. I Čajkovskog izraz je oduševljenja: bilo zbog odlično primljene premijere filma Hell’s Angels, bilo zbog - mnogo konkretnijega - kratkotrajnog pokretanja avionske grdosije Spruce Goose. Još je zanimljivija uporaba Toccate iz Toccate i fuge u d-molu J. S. Bacha. Ona prati kovitlanje Hughesovih filmskih aviona koji su konačno dočekali oblake te (nešto kasnije) izjednačava Hughesovo uživanje u letenju s uživanjem u glazbi. Ali kada doista počinje kovitlanje, ali ne glazbeno nego fizičko, avionsko, glazba i njezin užitak nestaju, a Hughes je prepušten nesreći koja ga je gotovo stajala života.

Posuđene glazbe odjekuju filmom nadovezujući se na znalačke Shoreove komentare. Ali zvučnu vrpcu ispunjaju pjesme te klasična djela koja su, čini se, zamjetljivija od skladane glazbe (koliko su tu odlučivali producenti?). Ipak, sve je međusobno povezano: sukobi glazbenih stilova funkcioniraju poput sudara prosječne realnosti i iznadprosječne genijalnosti. Shoreova teška, ali iznimna partitura nadovezuje se na kovitlanje Bachove Toccate, kao da svi mikrobi, avioni i filmovi trče niz njezinu kralješnicu. Je li posebnost/genijalnost/ludilo razlog nerazumijevanja (oskarovske) okoline?

Irena Paulus