Delikatni komorni duo

Neke su gradove sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske u relativno kratku razdoblju pohodile tri, i u svojim sredinama odveć poznate pjevačice jazza iz Sjedinjenih Država. Prva se u tom nizu prošlog ljeta u klubu Aquarius predstavila Kelley Johnson iz Seattlea, Gwen Hughes je potom, stigavši iz Atlante, nakon nastupa u Varaždinu, Sisku i još nekim mjestima, zaobišla Zagreb, dok smo nastup treće, Laurie Antonioli iz San Francisca, slušali u maloj dvorani Lisinski 22. veljače.

OSJETLJIVA JAZZ-KOMBINACIJA

Laurie Antonioli nastupila je uz znanog američkog pijanista Richieja Beiracha, ili bismo možda mogli reći da je bilo obrnuto, toliko su njihove uloge u formaciji toga delikatnog komornog dua zahtjevne i uzajamne. Richard je Beirach Richie bio u programima, jamačno zbog bojazni organizatora oko posjeta, pretjerano i bombastično najavljen kao »pijanist koji je obilježio jazz-glasovir sedamdesetih i osamdesetih godina«, što najblaže rečeno ne odgovara istini, jer ćemo njegove curriculume jedva pronaći u novijim izdanjima stručne leksikografske građe.

Beirach je, to valja reći, izvrstan pijanist, proizašao iz školovane generacije glazbenika klasične i jazz-naobrazbe, stečene na čuvenim školama Berklee u Bostonu i Manhattan School of Music u New Yorku. Obje su te naobrazbe itekako uočljive u njegovu sviranju. Prvo je važnije pojavljivanje Richieja Beiracha u sferi jazza bilo početkom sedamdesetih godina, kad ga je u svoj kvartet, koji je nastupio i u Zagrebu, uzeo glasoviti tenor-saksofonist Stan Getz. Neprijeporne tehnike instrumenta te stilske jazz-vokacije, Beirach će se potom iz još nekih drugih razloga naći u nekad poznatu kvartetu saksofonista Davea Liebmana Lookout Farm, a potom osnovati i vlastiti trio Eon. Danas se bavi pretežito edukativnim radom na nekim njemačkim visokim glazbenim institucijama.

Laurie Antonioli pjevačica je odrasla u području San Francisco Baya. Dijete je oca iz Budve i majke iz Splita, na što ukazuju i njezine crte lica i izražajne oči. Iz njezina se, za širu publiku i ne toliko atraktivna načina pjevanja, može odmah zaključiti da je riječ o školovanoj vokalistici iznimna osjećaja za intonaciju, očita i u najosjetljivijim i najsloženijim harmonijama i prijelazima. I ona je kao i Beirach profesor, ali na Glazbenoj akademiji u Beču, te na nama dobro znanoj Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Grazu, što je organizatorima znatno olakšalo dovođenje tih umjetnika u Zagreb.

Duo glasovir - vokal osjetljiva je kombinacija u jazzu, zahtijeva veliku koordinaciju i međusobno razumijevanje, što nam je pokazao i zagrebački, očito vrlo dobro pripremljen nastup. Beirachove inventivne i harmonijski rafinirane improvizacije s brojnim naglascima na diskantu ni u jednom trenutku nisu inače samozatajnu Laurie Antonioli omele u njezinim vokalizama. Tek je ponekad s obzirom na nepredvidiv broj solističkih korusa pijanist, i to napose u izvedbama originala, vokalu davao logične znakove. Primjerice u interpretacijama Beirachovih skladbi Broken Wing, ZAL ili Hunted Heart. Beirach se inače predstavio kao autor nadahnut dosta Johnom Coltraneom i Milesom Davisom te napose neponovljivim harmoničarem Billom Evansom, što on uopće ne taji, i što je bilo očigledno najprije u izvedbi njegove skladbe Eyes Of The Heart, te u kombinaciji tema, Coltraneove Impressions i Davisove So What, spojenih u rafiniran i zanimljiv mali medley set. U program su bila s razlogom ubačena i dva standarda, On The Green Dolphin Street i Moonlight In Vermont s izvrsnim solom glasovira, oba u novim svježim aranžmanima.

SUPTILNI VOKAL

Publika koja ni ovaj put nije ispunila malu dvoranu Lisinski, s dužnim je poštovanjem pljeskom nagrađivala dvoje, za jazz-stručnjake možda atraktivnijih umjetnika, usprkos pokušajima Beiracha da ju međunajavama malo razgali. Pri kraju koncerta to mu je u izvrsnoj interpretaciji All Bluesa Milesa Davisa i uspjelo, pa su slušatelji zatražili i dodatak, koji su i dobili u izvedbi još jednog Beirachova originala, nazvana Elm.

Prigovor tom svakako uspjelu komornom jazz-koncertu, lišenu klišeja i suvišnih efekata, odnosi se ponajprije na neizjednačenu dinamiku instrumenta i vokala. Impulzivni je glasovir u više navrata nadjačavao suptilniji i suzdržajniji vokal, dok je komornu atmosferu predugim i netemperamentnim monologom anticipirao najavljivač, koji se zbog odluke umjetnika da koncert održe bez stanke čak ispričao što se više neće pojavljivati na pozornici (!?).