To se zaista događa

To se zaista događa

Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea izniman je film koji je dokumentarno nakon dugog razdoblja iznova uvrstio u prestižne filmske vrste

Dokumentarni je film Michaela Moora Fahrenheit 9/11 temom privukao pozornost i prije nego što je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu ovjenčan Zlatnom palmom u kategoriji najboljega filma. Zadirući u izrazito burno razdoblje suvremene američke, pa samim time dijelom i svjetske povijesti, razdoblje predsjedničkog mandata George W. Busha ispunjeno agresivnim terorističkim i ratnim zbivanjima, taj film zorno dokazuje sada već davnu tvrdnju filmskih teoretičara glasovitoga francuskog časopisa »Cahiers du Cinema« da je »svaki film političan«.

Scenarist, producent i, dakako, redatelj Moore građi koju propituje pristupa temeljito, toliko temeljito da ne pokazuje gotovo ni najmanjeg previda, a obuhvaća je onoliko sveobuhvatno koliko mu je bilo moguće. Glavni je tijek narativnosti kronološki, a isprekidan je mjestimice vremenskim skokovima u prošlost, kao i komentarima stručnjaka koji potpunije objašnjavaju pozadinu zbivanja. Suvremeni su nam telekomunikacijski sustavi cjelokupnost prečesto tragičnih zbivanja ipak predočavali razmjerno površno, uvjetovanost je bila i vremenska jer zamalo da u obilju podataka nije bilo moguće oblikovati cjelinu. No, Michael Moore zadire i znatno dublje iza sama naličja, odnosno ne propituje samo zbivanja i njihove posljedice, nego nastoji razotkriti i same uzroke koji su doveli do tjeskobna stanja američkog društva. Gradi pritom ne samo čvrsto povezanu mrežu, nego čitav mozaik, koji gledatelj ne prestaje pozorno pratiti.

RASPON EMOCIJA

U odnosu pojedinačnog i društvenog, u slučaju Fahrenheita 9/11 i izravno političkog, autor ovoga izvrsnoga filma zagovara pojedinačno, a razotkriva licemjerje političkoga, čiji nemilosrdni žrvanj uzrokuje tjeskobu i patnju ne samo pojedinca nego i zajednice. Razmatrajući građu s više stanovišta taj film često i zastrašujuće objektivno dosljedno gradi cjelokupnu sliku. Dakako, u autorskom viđenju sama Moorea sadrži i primjeren naglasak subjektivnosti, što ipak ne prelazi u nametanje osobnoga stava. U prošlosti često očitovanu konzervativnu težnju američke politike da u potrazi za vanjskim neprijateljem zanemaruje unutarnje nepravilnosti i na taj način skriva težnju za neprestanom materijalnom grabeži i gospodarsko-političkom, pa dakle i društvenom moći, Fahrenheit 9/11 razotkriva u ispravnu odnosu. Politički segment mareći tek za sebe i vlastitu dobrobit u potpunosti iskorištava, ali i zanemaruje zajednicu i pojedinca, a Michael Moore zatečeno stanje bilježi i komentira.

Raspon je emocija što ih film izaziva izniman. Iako mjestimice nužno poseže za komičnim u početnom razotkrivanju političke neučinkovitosti, Moore zbog samih zbivanja zagovara tjeskobnija, čak i izrazito teška razpoloženja. Tamo gdje se film okreće političkom licemjerju realistički se prikaz pretapa s autorskim cinizmom. Sam film, dakako, ne nudi razrješenje, jer nisu posrijedi dovršena zbivanja, nego povijest u stvaranju.

I nema dvojbe da mu u svrhovitoj nadgradnji pomaže i raskošan niz izražajnih sredstava. Gradeći filmsku cjelinu skladnom uporabom različitih metodoloških postupaka, od arhivskog materijala, preko metode intervjua, pa sve do izravnih filmskih zabilješki, Moore se ne ustručava iskoristiti i metafilmski tekst, duhovito i sarkastično posežući za primjerenim igranofilmskim ili dokumentarnim nasljeđem. Za njega tako dokumentarni film postaje medijem u kojem je spoj objektivnoga prikaza i autorskoga komentara naglašen i nužan, ali ni u jednom prizoru ne ometa gledatelja da sam razlučuje iznesenu građu.

Glazbeno zaleđe filma upotpunili su raznovrsni glazbeni zapisi i izvorna filmska glazba Jeffa Gibbsa, koji pridonose stvaranju primjerena unutarprizornog ugođaja, a i snimateljski rad Mikea Desjarlaisa nadograđuje uvjerljivost dokumentarističke cjeline. No, nedvojbeno je dojmljivosti strukture sama filma osim Michaela Moorea pridonio i učinak montažera (Kurt Engfehr, T. Woody Richman i Chris Seward). Montaža je u Fahrenheitu 9/11 presudan sastojak, upravo zbog toga što preklapanje raznolikih metodoloških postupaka, dakle i izražajnih sredstava, zahtijeva izrazitu disicplinu i nadahnut filmski ritam da bi bile izbjegnute nejasnoće u praćenju filmske građe.

Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea neupitno je izniman film, film koji je dokumentarno nakon dugog razdoblja iznova uvrstio u prestižne filmske vrste. Dojmljivo je to djelo kojem je nužno potrebna i gledateljeva uživljenost više razine, nedvojbeno zbog činjenice da je riječ o filmskom prikazu zbiljskog, a ne fiktivnog.

Tomislav Čegir