Smirivanje hormona

Smirivanje hormona

Redateljica, za razliku od svoga protagonista koji se počinje prerušavati, ne shvaća transseksualnost samo kao ekshibicionizam, nego kao zov iznutra, a ljubav (pogotovo u tim godinama) više kao osjećajni nego tjelesni odnos

Iako su transseksualci u mnogim društvima još stigmatizirana ljudska manjina, sred novije navale queer filmova taj se sindrom barem riješio reputacije teme koja postaje važna samo kada se seciraju društveni tabui, a pritom se marginaliziraju sve druge, osobito psihološke nuspojave s kojima se ta populacija suočava. Problem je složeniji ako se s pravim (spolnim) identitetom ozbiljno sretnemo u dobi kada se to više ne očekuje, a može pogoditi mnogo više onih (i intimno važnih) drugih.

Čini se da je svega toga bila svjesna i američka redateljica Jane Anderson kada je pisala dramu po kojoj je 2003. režirala i televizijski film Normalan. U njezinu je središtu uredna obitelj sredovječnoga tvorničkog radnika s američkog Srednjeg zapada, koji usred svoga srebrnog pira, probudivši se iz iznenadne nesvjestice, odluči napraviti oštar rez u spolnome životu.

Naizgled normalan muškarac, dobar i bogobojazan muž i otac (Tom Wilkinson), povjerava očigledno privrženoj supruzi (Jessica Lange), djeci i mjesnom pastoru, da u njegovu tijelu već dugo čuči zarobljena žena. Sada je odlučio otvoriti kavez i pustiti je van, odnosno, promijeniti spol.

KRAJ JEDNE I POČETAK DRUGE DRAME

Jane Anderson dramaturški ekonomično postavlja problem koji ta odluka podrazumijeva: priznanje znači svršetak njegove velike unutarnje drame (koju samo možemo zamišljati), ali početak bračne, obiteljske i društvene, odnosno, emotivne (kojoj svjedočimo). Supruga je pogođena jer osjeća da joj je cijeli brak bio laž te ga izbacuje iz kuće. Sin je muški zgađen, a kći adolescentica (koja je baš dobila prvu mjesečnicu) iznenađena. Istodobno, on osjeća snažnu potrebu da svoju odlučnost i novu spolnost, prije hormonske terapije i operacije, što prije eksplicira pred zajednicom i novim izgledom (odjećom, frizurom, ženskim mirisima), a sve to unosi nemir i sablažnjava provincijsku sredinu. Pritom, najveći je problem (i lika i fabule) kako suprugu (u menopauzi), koja smatra da vagina služi samo za jednu stvar (pa ga uvrijeđena i prevari), uvjeriti da je želi i može voljeti bez muškoga spolovila, a pritom biti i ostati normalan čovjek.

U sputavajućem, televizijskom (dramskom) formatu s natruhama kazališne mizanscene, kaneći se medicinskih tumačenja, a s umjerenim dozama humora, Jane Anderson hoće pokazati kako je sve to i moguće. Dakako, mnogi ni njoj ni glumački uvjerljivoj Jessici Lange (ovdje izrazito ispravne orijentacije), neće povjerovati, jer ne vjeruju da transseksualci mogu biti i izgledati kao normalni (ljudi). No, redateljica, za razliku od svoga protagonista koji se počinje prerušavati, ne shvaća transseksualnost samo kao ekshibicionizam, nego kao zov iznutra, a ljubav (pogotovo u tim godinama) više kao osjećajni nego tjelesni odnos. Prionemo li uz tu, čini se, ipak žensku filozofiju, potkrijepljenu satiričnim prikazom normalnoga svijeta u kojem luduju svačiji hormoni, odgledat ćemo bez obveze, uzrujavanja i nepotrebna skanjivanja film Jane Anderson i nastaviti prijateljski razgovarati s pomalo čudnim susjedom s damskim naušnicama.

Diana Nenadić