Postkomunistički E. T.

Postkomunistički E. T.

Umjesto da više poradi na inteligentnom gegu, Spielberg budno pazi kako će u kadar posložiti sve one brojne aerodromske lokale, butike i njihove korporacijske brandove, od Bossa nadalje, koji su mu nekako važniji od filmskih likova

Premda se kalvarija emigranata najčešće odvija u gumenjacima i zahrđalim potpalubljima trgovačkih brodova, upravo su u kaotični univerzum aerodromskih terminala smješteni uvodni kadrovi dvaju najsnažnijih filmova koji se bave problematikom ekonomskih izbjeglica. U Frearsovim Slatkim prljavim stvarima taksist Okwe predstavlja se dvojici stranaca koji su netom sletjeli na Heathrow kao spasitelj svih onih koje je pregazio sustav. A u pulsirajućoj uvertiri fenomenalne dokudrame Nicolasa Klotza La blessure (Rana) uvrštene u izbor ovogodišnjeg canneskog Quinzainea, autorova tamnoputa azilantica, fenomenalna Noella Mobassa, koja je netom sletjela na pariški aerodrom Roissy, ozlijedit će se u općem metežu, zarobljena tijelima uspaničenih Afrikanaca koji bezuspješno pokušavaju izbjeći deportaciju.

No, u svijetu kojem se događaju sjeverne osetije i u kojem Klotzova junakinja proživljava ponižavajuću odiseju, Spielbergovo bajkovito uranjanje u emigranski lonac za taljenje, u kojem se našao i simpatični fahidiot iz imaginarne države Krakozhia (zvuči kao Kroejša!), portretiran kao neka vrsta postkomunističkog E. T.-a, doima se vrlo odbojno i neukusno, ako ne i degutantno. No, premda od Spielberga ne možemo očekivati nekakav snažniji socijalni ili politički angažman, jer mu je bio draži Capra nego Kafka, on očito živi u nekoj drugoj dimenziji. U Terminalu svi su jako uljudni, simpatični i nasmijani, pa čak i tradicionalno mrki carinici i službenici iz ureda za emigraciju. Zato nam autor poručuje da je odlučio snimiti »još jedan film koji će vas natjerati da plačete i da se smijete, ali i da se ugodno osjećate na ovome svijetu«. A od takvih postrujanskih poruka treba bježati glavom bez obzira, premda je Terminal nadahnut intrigantnom istinitom pričom koja se doima poput beketovske stilske vježbe: iranski putnik Merhan Karimi Nasseri izgubio je dokumente i od 1988. spava u pariškoj zračnoj luci Charles de Gaulle, odbijajući napustiti svoje klošarsko utočište.

KATEDRA ILI KUHINJA

No, Spielberg zamjenjuje Iranca Krakožaninom Tomom Hanksom (riječ je o ulozi kao stvorenoj za Robina Williamsa), koji se već našao u sličnoj robinzonskoj situaciji u Brodolomu života, samo što pusti otok zamjenjuje terminal njujorškoga JFK-a, dok ulogu Petka preuzima dražesno neurotična stjuardesa. No, Spielberg uopće ne poznaje psihološku fizionomiju Slavena, ali ni drugih etničkih skupina, svodeći njihove portrete na egzotične stereotipe, gotovo na granici rasizma, što je nadasve očito u portretu indijskoga čistača. Zato bi Spielbergu možda trebalo došapnuti da horde navorskih ne odlaze u SAD tragati za jazz autogramima, nego sanjaju o boljem životu, bilo da ih tamo čeka katedra na Harvardu ili sudoper u prljavoj kuhinji jeftine zalogajnice u Queensu. No, Terminal nije ništa drugo nego najobičnija oklada, između osoblja zračne luke i jednog putnika, ali i između Spielberga i publike. Oklada No. 1.: Hoće li putnik preživjeti aerodromsku odiseju? Oklada No. 2.: Je li autor sposoban zadržati publiku budnom 132 minuta u jednom zatvorenom prostoru? U prvom slučaju pobjednik je Navorski. U drugom spomenutom slučaju gubitnik je publika, premda je Spielberg voli titrati jeftinim sentimentima i kalkuliranim štosevima. Zato možemo samo zamisliti što bi veliki Jacques Tati učinio da se našao u Hanksovoj situaciji. Umjesto da više poradi na inteligentnom gegu, ne računajući na efektni Hanksov pas de deux sa špijunskom kamerom, Spielberg budno pazi kako će u kadar posložiti sve one brojne aerodromske lokale, butike i njihove korporacijske brandove, od Bossa nadalje, koji su mu nekako važniji od filmskih likova.

Dragan Rubeša