Posljednje putovanje

Posljednje putovanje

Ako pravite film poput Fahrenheit 9/11, tada to činite s razlogom.

Ne pravim filmove da bih ljudima na nešto ukazivao, uvijek vidim filmove kao vrstu zabave ili poticaj na razmišljanje

Mar adentro, najnoviji film Alejandra Amenábara bio je najveći favorit ovogodišnje Mostre u Veneciji. I publika i filmski kritičari bili su oduševljeni filmom, ganuti tematikom i zadivljeni izvedbom. Očito je da je i žiri dijelio isto mišljenje pa je Amenábar nagrađen Srebrnim lavom, velikom nagradom žirija, a glavni glumac filma, Javier Bardem, zasluženo je dobio Coppa Volpi za najbolju mušku ulogu.

Amenábar je mlad, simpatičan i vrlo pričljiv Španjolac kojega je teško povezati s njegovim filmovima koji se bave mračnim i nadnaravnim temema i sve se uglavnom vrti oko smrti i umiranja. Mar adentro također se uklapa u tu Amenábarovu koncepciju, no za razliku od ostalih rađen je prema istinitom događaju.

Ramon Sampedro imao je samo 25 godina kada je doživio nesreću i ostao potpuno paraliziran. Godinama je pravnim putovima pokušavao postići svoj jedini cilj, da okonča svoj život, a nakon trideset godina bezuspješna pokušavanja uspio je izmoliti neku ženu da mu u tome pomogne. Iako se film bavi umiranjem, potpuno je lišen patetike i nevjerojatno pun života, s decentnom dozom humora, a lik Ramona, kojega je odglumio Javier Bardem, ima toliko karizme da ga je teško zaboraviti.

Ako se ne računa nekoliko radova na videu, Amenábar je filmsku karijeru započeo kao redatelj, scenarist, montažer i skladatelj filmske glazbe, kratkim filmom Tesis 1996. godine. Film je nagrađen sa čak sedam španjolskih filmskih nagrada Goya i već sljedeće godine Amenábar snima dugometražni film Otvori oči. Nakon što je film distribuiran u Americi, za sobom je pokrenuo lavinu neočekivanih događaja. Tomu Cruiseu film se svidio i pristao je glumiti u remakeu Vanilla Sky. No, to nije najbitnije u cijeloj priči. Amenábar se sprijateljio s Tomom, koji je pristao biti producent na Španjolčevu novom projektu, u kojem je trebala glumiti Nicole Kidman. Tako je nastao film Uljezi, koji je Amenábaru donio svjetsku slavu. Srećom Hollywood ga ipak nije zaslijepio sjajem. Vratio se u Španjolsku i ponovo udružio sa starim prijateljem, takoder redateljem Mateom Gilom, s kojim je surađivao na svoja prva dva filma (za Uljeze Amenábar je sam napisao scenarij) i rezultat je Mar adentro.

Jeste li nakon filma Uljezi imali potrebu da opet snimate na materinskom jeziku?

- Ne posebno. Kad razmišljam o novom projektu, posljednja stvar na koju mislim jest na kojem ću jeziku snimati film. Razmišljam jedino o tome kako publici pružiti što uzbudljiviji doživljaj. U slučaju ovoga filma radilo se o istinitom događaju, koji se odigrao u španjolskoj pokrajini Galiciji pa sam jednostavno osjećao da je najprirodnije da se u filmu govori španjolski. Priča filma Uljezi takva je da joj engleski kao jezik ne škodi i bilo nam ga je teško izvesti sa španjolskom produkcijom. Meni su u međuvremenu bili ponuđeni neki scenariji iz Hollywooda, no za mene nije najbitnije da snimam film ondje ako ne nađem priču koja me potpuno ne zaokupi. Ako nađem zanimljiv scenarij, mogu raditi film bilo gdje.

Što vas je privuklo ovoj priči?

- To je bio vrlo dug proces. Prije svega zaintrigirali su me Ramonovo ponašanje i stajalište koje je zauzimao još dok je bio živ. Za mene on nije bio osoba koja bježi od nečega, nego netko vrlo miran i spokojan. Nakon što je umro dobio sam njegovu knjigu (Letters From Hell, 1996), koja me zaista dirnula. Vrlo je mudra i osjećajna, a poezija je prekrasna. Bio sam potpuno očaran njegovim pisanjem i počeo sam razmišljati kako bi se taj apstraktan svijet ideja pretočio u svijet emocija, no problem je bio kako priču o čovjeku koji nikada nije napustao svoju sobu napraviti atraktivnom za film, jer nikako nisam želio da to ispadne kazališna predstava. Tada sam se počeo raspitivati o Ramonovu životu kod ljudi koji su ga poznavali i s vremenom sam otkrio toliko detalja o Ramonu, o velikom broju žena koje su u njega bile zaljubljene, o njegovoj obitelji koja se sve vrijeme brinula o njemu s toliko pažnje i ljubavi, o njegovu smislu za humor te važnosti koju su u njegovu životu imali glazba, snovi i more te sam osjetio da o tome mogu napraviti film.

Kako ste vi i Mateo Gil surađivali na scenariju?

- Nas dvojica zaista se slažemo i zabavljamo radeći zajedno, no posao shvaćamo ozbiljno. To je svakodnevna rutina s mnogo discipline. Prvo smo obavili opsežno istraživanje i sakupili gomilu informacija i zanimljivih detalja iz Ramonova života. Kad je ta faza bila gotova, svakoga bismo jutra nakon doručka sjeli i razglabali kako sve to pretvoriti u film. Obojica smo imali zajedničku viziji o tome što želimo postići i na koji način želimo komunicirati s publikom.

Dakako, bilo je i malo mimoilaženja u mišljenjima, no tu sam ja imao posljednju riječ, budući da je to ipak moj film. Mateo jako voli prekidati tijek vremena radnje i ubacivati flash-backove, no ja baš nisam ljubitelj toga. Jedino mi je Mateova ideja da se ubaci scena nesreće na kraju ipak izgledala jako dobro, jer da je ona vrlo bitna za radnju filma, pa sam to prihvatio.

Ja nisam veliki ljubitelj flash-backova. To je pitanje osobnog ukusa i kao autor više se volim posvetiti linearnom pripovijedanju. Ponekad osjećam da kad se u filmu lomi vrijeme kao da se pokušava zbuniti gledatelja. Ne želim reći da je flash-back loša stvar. Nedavno sam gledao film Mladi Adam s Ewanom McGregorom, koji je sav u flash-backovima i jako mi se svidio. Ako to nema specifičnu ulogu u radnji filma, nemam potrebe lomiti kontinuitet priče.

Mateo je bio više zagrijan za Julijinu priču (pravnica koja ga je zastupala u procesu), no za mene je važnija bila Rosina uloga (žena koja mu je na kraju dala otrov). Kad smo se na kraju dogovorili okvirno oko priče, počeli smo pisati scenarij, svatko sam, a onda bismo napisano uspoređivali. Ili bih ja pisao jednu scenu, a on sljedeću. U svakom slučaju, on je razumio da je to moj film i da je moja riječ konačna.

No, zato ste vi flash-backove elegantno riješili fotografijama.

- Da, jer vas one na neki način vode na drugu vrstu putovanja. To je bio i put kroz vrijeme i put oko svijeta i putem tih nekoliko fotografija uspjelo se saznati sve o njegovu životu prije nesreće.

I snovi su u ovom filmu također vrsta putovanja.

- Otvori oči bavi se svakom vrstom snova i čežnji i u tom sam ih filmu uporabio kao metaforu. U filmu Uljezi snovi su samo izlika kako bih prikazao odnose u obitelji. U Mar adentro snovi su sama smrt i kraj cijeloga procesa.

Ramon je morao nečim ispuniti dan, pa je to činio slušajući glazbu i sanjareći. Tada je mogao izaći iz svoga tijela i odlutati kamo god je htio. To je za Matea i mene bio najveći izazov, kako izaći iz te sobe kad se cijela priča zasniva na liku koji nikada nije želio ići van. I onda mi je sinula ideja da bi za nekoga kao što je on, nekoga tko je sve vrijeme prisiljen biti u krevetu, letenje moglo značiti vrhunski osjećaj, kao i njegovo konačno putovanje u smrt.

Otkuda naslov filma (Mar adentro, Na pučini)?

- Tako se zove jedna pjesma iz Ramonove knjige. Njegova je poezija puna ljubavi prema moru. Ramon također kaže u filmu da mu je more dalo život i uzelo ga od njega. Kad mu je bilo devetnaest godina, zaposlio se na brodu i otišao ploviti kako bi upoznao svijet, a sa dvadeset i pet ostao je paraliziran nakon što je skočio na glavu u plićak.

Zašto ste za glavnu ulogu izabrali Javiera Bardema, a ne glumca Ramonovih godina?

- Ponajprije zbog Javierova talenta. Smatram da je on najbolji španjolski glumac i upravo zato želio sam da on glumi Ramona.

Kad sam mu ponudio ulogu, rekao sam neka prvo razmisli jer nisam ni sâm bio siguran da to nije ludost. Od početka smo željeli da Ramonov lik bude što realniji, a onda smo shvatili da na Javiera trebamo staviti mnogo šminke, podvrgnuti ga tjelesnim promjenama, trebao je savladati galicijski akcent i postati šezdesetogodišnjak. Zato sam mu rekao, pročitaj ovo i razmisli možeš li to učiniti. Kad je pročitao scenarij, prvo mi je rekao: »Ne znam«, onda smo počeli razgovarati i o tome kako smo mi zamislili da bi se on trebao ponašati, na što je on odgovorio: »Daj mi mjesec dana da se pripremim.« Kad smo se sreli nakon mjesec dana, legao je na sofu i pitao me: »Je li ovo Ramon Sampedro?« Ja sam samo rekao: »To je izvrsno!«

Što mislite o Ramonovu činu?

- Mislim da se mogu zamisliti u Ramonovoj poziciji, vjerujem da se svatko može s tim poistovjetiti i zamisliti sebe nakon takve nesreće, no ja ipak mislim da se ja ne bih želio ubiti, ja bih i dalje želio živjeti. Za mene nije toliko bitno pitanje da li je Ramon imao pravo ili ne to učiniti, nego smije li čovjek koji živi u takvim okolnostima imati pravo da odluči o završetku svoga života. Ja tu želju potpuno shvaćam. Moram priznati da ja ne bih želio umrijeti, no mislim da je Ramon na to imao pravo.

Je li netko bio u pritvoru nakon Ramonove smrti?

- Ramona Maneiro, žena po kojoj je zamišljen lik Rose, bila je u zatvoru jedan dan. Za to vrijeme sakupljena je peticija od šest tisuća potpisa ljudi koji su izjavili da su pomogli Ramonu da se ubije. Nakon toga otpuštena je iz zatvora.

Kako je prema vašem filmu reagirala Ramonova obitelj?

- S njima je bilo teško komunicirati jer su bili vrlo rezervirani i povučeni. U početku smo od njih dobili samo: »OK, vidjet ćemo što ćete napraviti.« Upozorio sam ih da film, iako je nadahnut Ramonovim životom, neće biti njegov vjerni prikaz. No, iako sam u scenariju učinio neke dramske izmjene, ostao sam vjeran srži lika i priče i oni su ga odobrili. Kad smo završili film, prvo smo ga pokazali njima. Nisam želio biti prisutan za vrijeme projekcije, no nakon toga razgovarali smo i imam dojam da im se film zaista sviđao.

Jeste li imali namjeru ovim filmom potaknuti debatu o eutanaziji?

- Pa, da i ne, no to svakako nije bio glavni razlog. Ako pravite film poput Fahrenheit 9/11, tada to činite s razlogom. Ja ne pravim filmove da bih ljudima na nešto ukazivao, uvijek vidim filmove kao vrstu zabave ili poticaj na razmišljanje. Zato se nisam želio usredotočiti na španjolski pravni sustav, nego na humanost, što je moj glavi interes. Film će zasigurno potaknuti rasprave kao što je bio slučaj i nakon Ramonova samoubojstva.

Film se počeo prikazivati u Španjolskoj prije nekoliko dana, čuli smo da su kina prepuna i publika ga prihvaća jako dobro.

Kako je na vaš film reagirala Katolička crkva, koju vi ne zaboravljate kritizirati u filmovima?

- Još nema službene reakcije Crkve, no već sam pročitao nešto u nekom njihovu časopisu, a pisali su naravno ljudi koji još nisu ni vidjeli film, pa mogu lako pretpostaviti kakva će biti reakcija Crkve. Reći će da smo prikazali Ramona kao junaka, dok je on bio obična kukavica.

Proučavajući njegov život, Ramona nikada ne bih nazvao kukavicom. Tu je riječ o životu. Nikomu nije lako i svatko od nas suočava se s kritičnim i tužnim situacijama, koje na neki način mora riješiti. Za mene su jednako hrabri oni kao Ramon koji se odluče na posljednji korak kao i oni koji odluče i dalje živjeti bez obzira na posljedice.

Odakle dolazi vaša fascinacija smrću?

- Ne bih rekao da mene zanima sama smrt. Mene se prije svega zanima život te način na koji se ljudi sučeljavaju sa smrti ili je prihvaćaju.

Sebe smatram agnostikom i u biti nemam pojma što se događa nakon smrti. Kao i Ramon, mislim da nema ničega, pa nastojim živjeti svjesno i racionalno, a ne bavim se mišlju što će se desiti nakon moje smrti. Budi dobar i ići ćeš u raj, to je vizija koja se može prodavati maloj djeci, no mislim da ni njih ne bi trebalo varati.

Meni su također u djetinjstvu govorili da, nakon što umremo, idemo u bolji svijet, gdje se živi zauvijek. A onda mi je uginuo kunić. Bio sam očajan pa sam otišao do svećenika i pitao ga hoće li moj kunić otići u raj, no on mi je odgovorio da kunić neće ići nikamo. Njegov me odgovor šokirao i mislio sam kako to nije u redu. Onda sam čuo neke ljude koji su rekli da nakon smrti nema ničega. Na kraju sam morao donijeti vlastitu razumnu odluku na koji način da prihvatim smrt, a da sam sebe ne zavaravam.

No, to ne znači da ne poštujem one koji vjeruju u zagrobni život, ne mogu dokazati što se događa nakon smrti. Ono što mogu pokazati ljudi su poput Ramona i njihova mišljenja i mislim da nisam ni kriminalac ni loša osoba jer mislim da je on imao pravo učiniti ono što je učinio.

Mnogi izbjegavaju spominjati smrt jer ih je jednostavno strah.

- Točno, no što se dogodi kad vam umre netko blizak i drag? Mislim da rješenje nije plakati cijeli dan i ići psihijatru. Moramo se suočiti sa smrti i razriješiti sami sa sobom kako prihvatiti to posljednje putovanje. Zato smatram da bi se o tome trebalo više razgovarati.

Razgovarala Zvjezdana Pilepić