Otužni pjev sirena

Otužni pjev sirena

No dok u polusatnoj torturi možemo pronaći barem natruhe prepoznatljiva grubog splitskog humora, posada gusarske galije iz Trikvartače kao suvišan ga je balast odbacila već prilikom isplovljavanja iz splitske luke. I time sebi učinila medvjeđu uslugu

Hvala Bogu pa se i Trikvartača konačno dovukla kraju. Udarni projekt ovoljetnoga zabavnog programa HTV-a još je jednom uvjerljivo potvrdio opravdanost skepticizma kojim domaće gledateljstvo dočekuje svaku novu televizijsku ljetnu shemu. Iako stranice novinskih TV-dodataka u lipnju redovito preplave uredničke najave urnebesne zabave, nevjerojatna humora i svježine kojima HTV tijekom sezone kiselih krastavaca kani zapljusnuti gledatelje, sve se uvijek svede na more repriza, prijenos ponekoga lakoglazbenog festivala odavno srozana ugleda, pokoji atletski miting i barnumovski reklamiranu zabavnu emisiju koja će nevoljna pretplatnika barem u sparnu nedjeljnu večer prikovati uz male ekrane. Pa dok se prošlogodišnjem serijalu Gušti su gušti i kužinavanju Barbare Kolar određeni šarm i gledljivost nisu mogli poreći, s ovogodišnjim HTV-ovim adutom stvari stoje kudikamo gore.

Jer, Trikvartača je tek produžena i naizgled ambicioznija verzija Po ure torture, slabašne humoristične emisije koju tjednim ritmom isporučuje urednički trio Marijana Batinić, Petra Nižetić i Teo Peričić. No dok u polusatnoj torturi, ma što mislili o takvu tipu zabave, možemo pronaći barem natruhe prepoznatljiva grubog splitskog humora, posada gusarske galije iz Trikvartače kao suvišan ga je balast odbacila već prilikom isplovljavanja iz splitske luke. I time si učinila medvjeđu uslugu, svalivši teret čitava projekta na nejaka pleća temperamentnih i neosporno šarmantnih voditeljica. A za desetotjedno krstarenje Dalmacijom i suočavanje sa slikovitim gostima to je svakako premalo.

Nakon što bi nas u društvu nekog pjevača ili glumca (Predrag Vušović, Špiro Guberina...) u nekoliko pučkoškolskih lekcija upoznale s poviješću i (ne)ugodnom sadašnjošću nekog našega malog mista (od Biograda i Vodica, preko Trogira i Supetra do Korčule i Dubrovnika), Marijana i Petra zdušno bi prionule pronalaženju i predstavljanju lokalnih redikula i oriđinala, držeći valjda da time emisiji osiguravaju gledanost. Potpuno pogrešno, jer spoj vulgarnosti i lošega humora nikad ne daje dobre rezultate. Pogotovo kada bi nakon mjesnih veseljaka oko okruglog stola, u rubrici Boca istine, za sugovornike posjele, uz časne iznimke (Željko Malnar i ekipa iz Nightmare Stagea), osobe dvojbene reputacije. Što još duhovito mogu reći ljudi poput Zorana Krivića, dilera krivotvorenim umjetninama s policijskim dosjeom, pjevača turbonarodnjaka Siniše Vuce, drhtava estradnog glasića Maje Šuput? Istina, našao bi se tu i poneki relevantan sugovornik (novinar Saša Ljubičić, Bernardica Juretić...), ali njegov bi glas vrlo brzo zamuknuo pred vikom rodijaka.

Potpisnik ovih redaka s nelagodom priznaje da se uz skrivenu kameru u rubrici Teleći cilj ponekad znao kiselo i osmjehnuti, no tada bi uslijedila Trapula i neukus kakav se uistinu rijetko viđa. Naime, onoga što su neki naši ljudi za stotinjak kuna spremni učiniti (piti vino iz tuđe čarape, lizati sladoled s haube automobila...), ni jackass Johnny Knoxville ne bi se posramio. Problem je tek što je teško reći komu takvo što može biti smiješno te što takvim sadržajima u udarnom večernjem terminu državne televizije nikako nije mjesto.

Kažem, prava je sreća da je Trikvartači konačno odzvonilo i da se galija napokon vratila u matičnu luku. A bez obzira na to kakva nas zabava očekuje sljedeće ljeto, ni pod najvećim mukama ne bih ovoj posadi htio i tada zaželjeti mirnu plovidbu i dobro more. Možda tek da ih što prije zavede pjev morskih sirena.

Josip Grozdanić