Okus zelenog čaja s Lidom

Okus zelenog čaja s Lidom

Negdje oko sredine filma Café Lumiere Houa Hsiao-Hsiena čita se bajka o vilinskoj djeci. Protagonistica filma, mlada Japanka koja se upravo trudna vratila s Tajvana i sada traži sebe u Tokiju u odnosima s roditeljima i najboljim prijateljem, knjižničarem opsjednutim snimanjem zvuka, možda u toj bajci nalazi odraze vlastite razapetosti između dviju zemalja, između slobodnoga života i odgovornosti majčinstva, tradicijskoga sustava vrijednosti i svoje odluke da se u njega ne uklopi. Poput mnogočega drugog u Houovu filmu, izravno nadahnutu poetskim pripovijedanjem Yasujira Ozua, bajka se može učiniti kao tek uzgredno opažen detalj u moru svakodnevice. Ali, s jedne strane, ona nagoni na intenzivnije iščitavanje prizora koji mogu djelovati nasumičnima; s druge, kad iz ovako klasična art-filma počne izbijati dašak bajke, onda znate da ste na nekoj novoj, drukčijoj Mostri.

Nažalost, Houov film došao je na red tek na samu kraju festivala, tako da ste takve i slične zaključke morali sami unaprijed donijeti. Znam, odluka da se posljednji dani programa natrpaju djelima azijske kinematografije bila je u prvom redu praktična - žitelji Hollywooda žurili su na festival u Torontu - pa je pozornost pri gledanju trebala rasti istodobno s povećanjem broja viđenih djela. Gledano iz drukčijeg rakursa, u Houov film učitao sam vlastitu, već stvorenu percepciju programa, koji je službeno nosio prilično drukčiji predznak.

OD ČAJA DO POBAČAJA

Novi ravnatelj Mostre, Marco Müller, prihvatio je mandat obnove festivalskoga glamura i stvaranja tješnjih veza s Hollywoodom s motrišta stručnjaka za dalekoistočnu kinematografiju i dugogodišnjega voditelja festivala u Locarnu. Nije stoga čudno što su se u programima - koncepcijski izglađenijima, ali prezentacijski i dalje zbrkanima - borili Istok i Zapad, i što je milijun eura vrijedna intervencija Dantea Ferettija na pročelju Palazzo del Cinema prvi put učinila mletački crveni tepih spektakularnijim od onoga u Kodakovu kinu na Hollywood Boulevardu, gdje se dijele Oscari. (Mostra pod Müllerom kani ući u temeljitu preobrazbu festivalskog kompleksa na Lidu, koji i dan-danas izgleda uglavnom onako kako ga je sazdao Mussolini.) A predstavljanje jesenjih blockbustera dobilo je novi zamah putem gala projekcije crtića Shark Tale na Trgu svetoga Marka, za koju je Shrekom 2 obogaćen studio DreamWorks izdvojio lijepih pet milijuna dolara (i na domjenku poslužio riblju hranu). Iako je Venecija uvijek imala najveći broj zvijezda po glavi gledatelja, Müller očito drži da ih nikad ne može biti previše. Čak je i žirije popunio slavnima - glavnim je predsjedao John Boorman, sporednima Alfonso Cuarón i Mike Figgis, a Quentin Tarantino i Joe Dante vrzmali su se unaokolo u groznoj odjeći, kao voditelji programa staroga talijanskog B-filma.

U tome je čar Mostre. Vani kasno ljeto i dobro čuvane globalne zvijezde, a u dvoranama mnogo toga što će nam kasno ili nikada stići na repertoar, i stvarni junaci današnjega filma.

Kao Hou, kao Kim Ki-duk, kao Johnnie To i Katsushiro Otomo, ili pak Tadanobu Asano, japanski Johnny Depp. Mjerilo bizarnosti današnjega globalnog sela jest i činjenica da je Asano, usprkos kultnoj filmografiji i dva bitna filma na repertoaru, Lidom prolazio neopaženo, dok se pravi Depp, usprkos činjenici da uživo nije kadar složiti dvije rečenice za manje od četiri minute, gušio pod hordama obožavateljica čak i kad bi izašao u šetnju oko tri ujutro. Depp je predstavljao Finding Neverland, romansiranu biografiju autora Petra Pana, film koji odmjerena režija Marca Forstera spašava od potonuća u melodramu, ali koji istodobno otkriva duboku skepsu Zapada prema maštanju. Za Forstera, imaginacija je isto što i eskapizam, i točka - a s te pozicije se J. M. Barrie ne može odveć slojevito iščitavati. Takav pristup u filmu Unutrašnje more Alejandra Amenábara, velikom hitu Mostre, ovjenčanu nagradom za najboljega glumca (Javier Bardem) i posebnim priznanjem žirija, možda ima nešto više smisla: riječ je o priči o čovjeku paraliziranu od vrata naniže, koji snatri o hodanju (i letenju). Ipak, on u isti mah vodi nesmiljenu kampanju da mu se odobri pravo na eutanaziju; Amenábar je pak vodi zajedno s njime, ne ostavljajući gledatelju prostora da sâm donosi zaključke. Ne prvi put, žiri je nagradio melodramatsku manipulativnost, što stavlja predznak spornosti pred njegove kriterije.

Uglavnom, u prikazivanju sličnih dilema boljima su se pokazala dvojica Britanaca. Jonathan Glazer u filmu Birth razmatra ljudsku potrebi za vjerovanjem u zagrobni život: pritom žonglira s motivom reinkarnacije neoplakane osobe i odnosa zrele žene - i to Nicole Kidman - s maloljetnikom. Zbog toga ga je skeptična talijanska publika dočekala mahom na nož. Ipak, riječ je o najelegantnije režiranu naslovu festivala, a nije suvišno spomenuti i kako je glazbena partitura Alexandrea Desplata iz filma nešto najbolje što sam čuo u kinu ove godine. Mike Leigh se, pak, osigurao od kritičarske skepse filmom koji mu je donio Zlatnog lava. Vera Drake je, atipično za dosad spomenute radove, posve lišena mašte: ali, za razliku od radova takve provenijencije koje mi se ne da spominjati, svoju predanost realizmu rješava istinski ozbiljno, s punim shavaćanjem složenosti situacije, tako tipičnim za Leigha. Kad Imelda Staunton (nagrađena kao najbolja glumica) u filmu peti put kaže da ide pristaviti vodu, vedrim tonom drage britanske domaćice, odjednom shvatite da ne znate misli li to ona spravljati čaj ili obavljati pobačaj. A to je ujedno i životno, i jezivo, i paradoksalno, baš kako to već biva.

OD POBAČAJA DO OČAJA

Vera Drake je, usput, imala čudnu čast biti predvodnik filmova posvećenim pobačaju: od epizode Fruita Chana u granginjolesknom omnibusu Three... Extremes, gdje se žena u očajničkoj potrazi za tajnom vječne mladosti utječe konzumiranju fetusa, preko tajvanske tinejdžerske drame Kuang Feng, do vjerojatno najbizarnijeg naslova u konkurenciji, novog filma Todda Solondza, naslovljena Palindromi i posvećena dvanaestogodišnjoj djevojčici koja pošto-poto želi postati majka. Solondz problemu pobačaja pristupa barem jednako temeljito kao i Leigh, a k tome i plastično problematizira socijalne skupine s oba pola te raskolničke teme; to je postignuće ipak ostalo u drugom planu zbog Solondzove dojmljive zamisli da priču strukturira kao niz epizoda iz dječjega pustolovnog romana, u kojem glavnu junakinju, palindromno zvanu Alila, tumači uvijek druga djevojčica (ili dječak, ili Jennifer Jason Leigh - kažem da je bizarno).

Sličnom uravnotežavanju nepomirljivih strana današnje Amerike utječe se i Wim Wenders u filmu Land of Plenty, snimljenu za šesnaestak dana. U opreci vijetnamskoga veterana koji je pukao nakon 11. rujna i njegove mlade nećakinje koja je život provela u Trećem svijetu, Wenders nenametljivo problematizira današnju američku paranoju, bez jake kritike, ali s neprijepornim humanitarnim nabojem. Njegov je film bio u vrhu one sante leda koju u ovo vrijeme možete s pravom očekivati na svakom velikom festivalu: autorskih djela posvećenih dopunjavanju frizirane medijske slike današnjice. Tako je Antonia Bird u filmu The Hamburg Cell dramatizirala osobe odgovorne za napade 11. rujna; aktivistica Naomi Klein iznijela je neočekivanu priču o samoupravi u globalizacijom razorenoj Argentini u filmu The Take, a Jonathan Demme je u preradi Mandžurijskoga kandidata pokušao razobličiti utjecaj velikih korporacija na politiku u obliku visokobudžetnog trilera. Ipak, najjači politički film festivala bio je austrijski dokumentarac Huberta Saupera Darwin’s Nightmare, o ljudima s obala ribom bogata jezera Victoria u Africi, prisiljenima da jedu trule riblje glave nakon izvoza fileta u EU. Štošta je Sauper prelomio kroz tu prizmu, snimivši rijetko cjelovito djelo o beznađu života na Crnom kontinentu.

Manje angažiran, ali jednako osviješten, bio je niz američkih neovisnjaka koji su se borili za vidljivost s kvaziaktualnim kvazihitovima poput Spielbergova Terminala, upravo začudno promašenom pričom o srazu američkog sna i istočnoeuropskog optimizma. (Spike Lee, također član žirija, predstavio je svoju crnu komediju She Hate Me, prema kojoj je Terminal remek-djelo. Jedini Hollywoođanin koji se nije osramotio, zapravo, bio je Michael Mann sa svojim Collateralom.)

Unutar klasičnog obrasca indie filma, inače očekivana na Sundanceu, ponuda je bila borbena. Uz Solondza, i Gregg Araki podastro je jedan od svojih najboljih filmova, pripovijest o dvojici dječaka iz maloga mjesta sa Srednjeg zapada koje spaja trauma iz djetinjstva. Mysterious Skin film je u kojemu su gay prostitucija i otmice izvanzemaljaca iz letećih tanjura samo simptomi mraka koji leži odmah ispod epiderme idilično konzervativnih malih mjesta; čvrsti nastupi Josepha Gordona-Levitta, Bradyja Corbetta i Michelle Trachtenberg nadovezali su se pak na ulogu Michelle Williams u Wendersovu filmu, stvorivši niz sjajnih dramskih ostvarenja glumaca koje smo dosad gledali mahom u sitcom serijama. U istom tonu, Topher Grace pružio je zrelo uporište Lauri Linney pri stvaranju lika žene koja postaje uvjerena kako je neki mladi student zapravo utjelovljenje njezina pokojnog zaručnika u filmu P. S. Dylana Kidda. Gotovo je jezovito koliko Birth i P. S. zvuče slično na papiru; u samoj izvedbi toliko su različiti da vas se podudarnost možda ne bi dojmila sve i da ih pogledate jedan za drugim. Svojevrstan dvojnik Arakijeva filma bio bi pak A Home at the End of the World Michaela Meyera, sa sličnim konceptom i čak podudarnim okvirom mjesta i vremena, koji opet svira svoju partituru u posve drugom tonalitetu, opuštenijem i pomalo boemskom. A boeme ćemo zateći i u dramoletu s američkoga Juga, filmu A Love Song for Bobby Long debitantice Shainee Gabel. Glavni boem, i naslovni lik, tu je John Travolta, u jednoj od boljih uloga u karijeri; ali jači dojam od njega ostavlja Scarlett Johansson, kao mlada i neuka djevojka koja unosi pomutnju u njegov život rezignirana intelektualca. Johansson se brzo pretvara u fenomen Venecije: isto je napravila i Billu Murrayju prošle godine u filmu Izgubljeni u prijevodu, premijerno prikazanu ovdje, nakon čega je on bio nominiran za Oscara. (Ali ona je ušla u žiri Mostre.)

Ne mogu reći da su se Amerikanci proslavili širinom tematske invencije, dakle; ali čvrstoćom izvedbi i ozbiljnošću uprizorenja bili su jači od svih, osim i dalje suverenih Dalekoistočnjaka. Jer, Istočne Europe na Veneciji gotovo da i nije bilo; možda ste čuli da je ondje bio prikazan Jeruzalemski sindrom Jakova Sedlara, ali ta projekcija nije bila vezana uz program Mostre, nego uz humanitarnu nagradu regije Veneto. S druge strane, bilo bi lijepo da je Ostojićeva Ta divna splitska noćiz šireg izbora uspjela ući u program, jer bi nadjačala dobar dio viđenih djela. Ovako, boje naše polovice kontinenta zastupali su uglavnom zasluženo nezapaženi ruski, grčki i rumunjski filmovi. Južna Amerika i Južnoafrička Republika donijele su dva nebitna trilera s političkom pozadinom. Između angloameričkog i dalekoistočnog svijeta ispriječila se tako, po običaju, jedino Italija.

OD OČAJA DO STEČAJA

Sjajna ilustracija stanja stvari jest trodijelni omnibus Eros. U priči Ruka Wong Kar Wai opisuje neostvarenu ljubav krojača prema kurtizani kojoj šije; snaga čežnje bolno je očita iz komunikacije svedene na taktilnost tkanine, i Wongova priča bila je jedna od najboljih na festivalu uopće, bez obzira na metražu. U priči Ekvilibrij Steven Soderbergh ispituje putene snove prodavača budilica u priči smještenoj u pedesete, i sukladno tome razvija teatar apsurda na tragu Ionesca ili Becketta u aktivnostima psihoanalitičara koji sjedi iza njegove ležaljke, tik iza vidokruga. Ali ta je inventivna poigravanja s libidom posve potopio stari Michelangelo Antonioni, nekadašnji velikan koji je očito otišao na kvasinu. Tužno je to reći, znam: ali njegova pričica Opasan niz stvari nije mnogo više od loše režirana mekog pornića.

Soderbergh je, pak, izjavio kako mu je bila čast raditi na projektu koji je inicirao Antonioni. Tomu se nema što prigovoriti. Velikanu svjetskog filma, rođenu 1912, koji je preživio težak moždani udar prije gotovo dvadeset godina, može se oprostiti slabo djelo, za Boga miloga. Ali što kazati o navodnom aktualnom velikanu talijanske kinematografije, Gianniju Ameliju? Bio sam prisutan kad je izmanipulirao žiri Hectora Babenca 1998. pastišem neorealističke sentimentalnosti zvanim Cosí ridevano. Ove godine imao je namjeru učiniti to isto filmom Le chiavi di casa, pričom o ocu koji uči voljeti svoga hendikepiranog petnaestogodišnjeg sina. Takvo titranje po najosjetljivijim empatijskim reakcijama publike tražilo bi suzdržanost i izbalansiranost koje bi čak i Mikeu Leighu teško pošle za rukom, ako se ima u vidu da je mladi glumac doista obogaljen. Ali Amelio je daleko od bilo kakve suptilnosti, a i od iole vidljive režijske vještine; Talijani pak u njemu vide silnu autorsku ličnost, te se nisu suzdržavali od otvorena rogoborenja kad je film ostao bez ijedne nagrade.

Takav faux pas ne može ublažiti ni ostatak njihove viđene produkcije. Radio Alice Guida Chiese, o salonskim ljevičarima iz sedamdesetih, i Ovunque sei Michelea Placida, o liječniku iz ambulantnih kola koji možda umre nasred filma, bili su u službenoj konkurenciji tek da bi se dodvorilo domaćinima. Nešto zanimljivija bila je faustovska drama iz korporacijskoga miljea Volevo solo dormirle adosso Eugenija Cappuccija, a najsnažnijim talijanskim filmom prozvao bih Il resto di niente Antoniette De Lillo, stilizirani povijesni film o emancipaciji žene i republikanskog ideala, sa sjajnom Marijom de Medeiros u glavnoj ulozi. Ali to je malo, manje nego inače na Veneciji: a kako se talijanskoj kinematografiji spremaju crni dani, budući da je Berlusconijeva vlada drastično srezala novac za produkciju, teško je oteti se dojmu sindroma predinfarktnog stanja. To će očito biti glavna tema sljedećih mostri.

OD OČAJA DO OSJEĆAJA

Boje europske kinematografije branile su se s nešto sjevernijih položaja. Francuzi su u konkurenciji predstavili 5x2 Françoisa Ozona, dramu o rasapu jednog braka, prikazanu u obliku obrnute naracije, koja je tako dobro funkcionirala u Noëovu filmu Irrevérsible. Ali 5x2 ni u jednom pogledu nije sporan film, što je čudno i za Ozona, dok prividnu jednostavnost sadržaja neprestano narušava stalno gomilanje otvorenih tumačenja viđenoga. Unutar istoga govornog, a i tematskog područja, zatekao se belgijski Le femme de Gilles Frédérica Fonteynea, zasluživši naziv jednog od vrhunaca festivala: da je nekom srećom bio u konkurenciji, Imelda Staunton lako bi izgubila Copa Volpi od maestralne Emmanuelle Devos. U filmu koji rijetko poseže za dijalogom kako bi razložio svoju priču Devos tumači ženu rudara koja počinje sumnjati kako je muž vara s njezinom mlađom sestrom: i doista je tumači, dapače. Nijedna joj se anakroničnost nije potkrala u nizu samorazornih emocija kroz koje prolazi Gillesova žena u onom vremenu prije emancipacije, kad je nevjera muškarca bila nešto slično bolesti, koju valja izdržati do sama kraja. Fonteyne je i prije bio redatelj kojega valja držati na oku: ovim se djelom prometnuo u velike europske autore.

Takav status otprije nosi Claire Denis, koja je filmom L’intrus donijela priličan gledateljski izazov umornoj publici završnice Mostre. Vrijedilo je, ipak, zadržati potrebnu razinu koncentracije, jer se Denis u svojoj poetici opažaja može mjeriti s istočnim majstorima, dok pričom o vremešnom čovjeku u (doslovnoj) potrazi za novim srcem opasuje globus od sjevera Europe do idile Tahitija, sama tragajući za čistim filmskim ekvivalentom odnosa Europejca sa svijetom. L’intrus je tako logičan nastavak njezina filma Beau travail, vjerojatno najosobnije filmske interpretacije Hermana Melvillea.

Mali francuski film Les petits fils iznenadio je nagradom u konkurenciji Orizzonti, iako se radu Ilana Durana Cohena, posvećenu odnosu mladića i njegove bajke, ne može prigovoriti da mu nedostaje skromnosti. Ona je svakako prihvatljivija od grandioznosti debitanta Dobina Campilla, koji u filmu Les revenants pripovijeda o mrtvima koji su ustali iz grobova i postali socijalni fenomen: logičke, etičke i metafizičke čvorove očite u ovakvu fantastičkom predlošku Campillo uglavnom ignorira, a ni naracija mu nije jača strana.

OD OSJEĆAJA DO OKUSA KOJI OSTAJE

Nakon Zlatnog medvjeda s Berlinalea bilo je neizbježno da se Hayao Miyazaki pojavi u službenoj konkurenciji Mostre. Njegov Howl’s Moving Castle, zasnovan na romanu Diane Wynn Jones, donosi suvremenu bajku, u tradiciji lorda Dunsanyja ili Theodorea Sturgeona spregnutoj s estetikom iznova izmaštanog devetnaestog stoljeća, kako bi ispripovijedao priču o neuglednoj djevojci koja otkriva što sve može nakon što je čarobnica pretvori u staricu. Howl je bio jedini film za koji se tražila karta više; kao crtić za bake oduševio je sve dobne skupine, pa i većinu kritičara, za koje je ovo, a ne Shark Tale, bila animirana svjetska premijera po kojoj će pamtiti festival. Da Miyazaki svršetak nije zbrzao još nespretnije nego u Princezi Mononoke, usput, film bi bio praktički besprijekoran

Mene se, pak, jednako dojmio Steamboy Katsushira Otomoa, najskuplji anime svih vremena. Iako je Howl dirljivije i složenije djelo, Steamboy je zarazniji u svojem oduševljenju takvim viktorijanskim vremenom u kojemu parna energija omogućuje tehnološki uzlet još veći od onoga iz sredine dvadesetoga stoljeća. Posve zanemarivši humor i melodramu, Otomo u obliku spektakla pripovijeda o zamkama progresa i grijesima otaca, stvorivši nezaobilazan rad u podržanru zvanu steampunk - koji, začudo, prema vlastitoj izjavi uopće ne poznaje.

Povrh toga, prilično dobri kratkometražni afrički animirani filmovi igrali su kao predigra filmovima s toga kontinenta. Južnoafrička Republika je, usput, bila pod posebnim povećalom Mostre, ponajprije prikazivanje cijele TV-serije Yizo Yizo 3. Njemački Heimat 3 bio je zastupljen na jednak način, a digitalni medij dobio je vlastiti program; ta širenja slikopisnih parametara postala su nužna. Iako su tek malobrojni mogli odvojiti cijele dane za TV serije, razinom dostignuća bile su sumjerljive klasičnim festivalskim formatima.

Pod definiciju klasičnoga formata teško je podvesti žanr poput horora. Ipak, jednako je teško zanemariti sjajne stvari koje se u tom formatu rade u Japanu: Mostra nam je tako podastrla bizarno prenatrpani Izo Takeshija Miikea, priču o demonu koji dva sata uglavnom kolje sve živo. Prilično je bolji bio Marebito Takashija Shimizua, lovecraftovska romanca između snimatelja i demonske žene, sa Shinyom Tsukamotoom u glavnoj ulozi. Tsukamoto se kao glumac pojavio i u japanskoj komediji Koi No Mon, najveselijem filmu festivala; a usput je i režirao najbolji žanrovski film festivala. Iako priča o lešu, njegov Vital nije pravi horor; leš pripada bivšoj djevojci glavnoga junaka, koji je kao student medicine secira na satu anatomije, spominjući se njihova zajedničkoga života tim snažnije što dublje zadire u njezino tijelo. A iz tako originalne oniričke konstrukcije ne navire gnušanje, nego čežnja, prožeta poštovanjem prema mrtvima. Vital je poema o misteriju jedinoga zagrobnog života koji nam je poznat, onoga iz uspomena živih.

O misterijima svijeta i života progovara i stalna mlada nada kineskog filma Jia Zhangke u filmu Shijie, produkciji kultnog Officea Kitano, ali film je u svojoj vizualnoj složenosti ipak donekle nemušt; najbolji je kineski film bio Hudie, izvrsno nijansirana hongkonška priča o lezbijstvu, dirljiva u svojoj životnosti, prozračna poput akvarela. Ali na festivalu bogatu velikim dalekoistočnim imenima naposljetku je najsnažnije zasjao Kim Ki-duk, korejski majstor koji je ove godine već osvojio Srebrnoga medvjeda za film Samaria. Vrativši se u Seoul, sjeo je i za mjesec dana napisao scenarij idućega filma, organizirao produkciju vrijednu (kao i prosječan hrvatski film) samo milijun dolara, snimio ga za mjesec dana, montirao za deset dana i nakon još tjedan dana bio gotov s miksanjem zvuka. Njegov Binjip stigao je na Veneciju kao film iznenađenja unutar konkurencije i suvereno pomeo ostatak konkurencije.

S naslovom koji označava vrstu palice za golf, Binjip se bavi prostorima koje nastavamo i načinima na koje naši životi ostaju unutar njih poput trajnih sjena. Nije stoga čudno što mu protagonist tijekom cijeloga filma ne izgovori ni jednu jedinu riječ; to od njega ne očekujemo. On je poput utjelovljenja jedne od tih sjena, lutalica koji svaku večer provaljuje u novi prazni stan i provodi u njemu noć, upoznajući se s tragovima stanara i popravljajući sitne kvarove poput dobra duha. Kad on jednom tako upozna zlostavljanu ženu poslovnoga čovjeka, i sâmu svedenu na utvarnu prisutnost u vlastitu domu, Binjip od fascinantne priče o stanju prerasta u niz zbivanja sve bližih nečemu neopipljivo poetskom, sve do sama kraja, kad u Kimovoj neopazivo vještoj razradi postaje prava utvara samoga sebe, prava sjena.

Spojem fantastičkog motiva i realističkog postupka, produkcijske skromnosti i pripovjednoga majstorstva, Kim Ki-duk doživio je jedinu spontanu ovaciju Mostre - i u istoj godini bio nagrađen kao najbolji redatelj i u Berlinu i u Veneciji, što je zacijelo rekord. Sve što o najboljem s ovogodišnjeg festivala trebate znati nalazi se u tom filmu: s distance od dva tjedna Binjip je film po kojemu će se 61. mostra internazionale d’arte cinematografica najbolje pamtiti.

Vladimir C. Sever